Siđosmo mi tako sa autostrade i prođosmo kroz Ostružničke sokake, kad ono, na izlasku iz mesta, čeka nas glavna „zabava“ dana – blato na putu kakvo bi rado iznajmili za slikanje Camel Trophy postera 🙂 Ja se tog puta sećam iz suvih dana, i sećam ga se kao u celosti asfaltnog (mada bi mogao da bude i malo manje rupičast). Danas na njemu mestimično nikako nije bilo moguće dokazati njegovu asfaltnu prirodu…
Prvi kilometri solidnog makadama dolinom Dojkinačke reke su u sigurnom ritmu ostajali za nama, dok su livade okupane rosom počinjale lagano da isparavaju na Suncu koje se sve hrabrije pomaljalo iza brda. Reka je igrala svoju igru čas levo, čas desno od nas, veća i snažnija od običnih planinskih reka na običnim planinama. Na jednom mestu smo sišli u njeno korito od crvenih stena, da bismo ubrzo shvatili da je u proleće, kada reke nabujaju od topljenja snegova, mesto gde stojimo verovatno barem jedno metar pod vodom…