Fruška gora okupirana slobodom freebikera? Kako neka planina može da bude okupirana slobodom? Šta su to freebikeri? Hajde da pokušam da objasnim...
Ovo nije tekst o vožnji automobila, već tekst o prirodi, jednom ličnom doživljaju, opuštenom načinu za uživanje u prirodi, ideja kako da terenac upotrebite kao sredstvo da do nekih udaljenih i teško pristupačnih mesta stignete, pretvorivši ga u deo jedinstvenog životnog stila. Ovaj nadahnjujući putopis na savršen način dočarava pravi smisao postojanja terenskih vozila, razbijajući neke stereotipe. I naravno, otkriva vam neke od najbolje čuvanih tajni Homolja, dostupnih samo pravim entuzijastima.
Kada Dunav pohodite u septembru kao da produžavate leto i ne primećujete svežinu koja vam nagoveštava jesen, a kraći dani se neprimetno pretaču u opijajuću, toplu noć na obali velike reke. Ovo je priča o dva čarobna vikenda na Dunavu i planinama južno od njega, koja je morala da prezimi da bi se ispilila.
Bog(a), Theth, Gimaj ili odraz Meseca na Zemlji – Jasanova, ta siva, prašnjava kamenolomska koncentracija kuća; a svi nadvijeni kršem iznad kojih ne retko i u letnjem danu protutnja parajuća grmljavina, skrećući pažnju na sebe poput moćnih stražara koji će tu stajati još nekoliko vekova, iznova ispraćajući stare i dočekujući buduće snegove i smene doba, kao i generacije već sasvim retkih gorštaka koji žive podno njih.
U ovom, prvom delu priče o GPS tehnologiji pozabavićemo se malo teorijom. Možda vas sve to i ne zanima, a možda i nije zaista bitno za vašu sposobnost uspešnog korišćenja GPS uređaja u cikloturingu ili planinarenju. Ako pak želite da vas argumentovano uverimo da GPS nije nikakva „špijunska“ naprava pomoću koje neka tajna služba može da „zna“ gde se vi nalazite, odnosno ako želite da saznate kako zapravo GPS sistem funkcioniše, pročitajte sledeće redove, od početka ili na preskok.
Nekada davno, u klisurastoj dolini rečice Perast, nahodio se veliki pećinski sistem, od koga su danas ostali tek tragovi. Jedan od njih, kao lučno izvijeni prirodni kameni most, zaštićen je kao spomenik prirode – prerast Samar. To je tek prvi utisak na putanji od 15 kilometara, kojom sam želela da obuhvatim neke lepe stvari. Jer zaista, radi se o „bezimenom“ mestu, negde u predelu tromeđe između Homolja, Dubašnice i Južnog Kučaja. Idući putem Žagubica – Bor, od Borskog jezera skreće se desno i staje se tačno na dvanaestom kilometru puta, gde se osim par pojata sa leve, nalazi i jedno prelepo stablo, raskošne, sferične krošnje na livadi sa desne strane puta. Samo to i ništa više…
Ovo poglavlje otkriće vam neke male „tajne“ GPS softvera i ako ga pažljivo pročitate bićete na samo korak od potpune samostalnosti ne samo u prikupljanju trekova i tačaka, već i pravljenju sopstvenih mapa na osnovu prikupljenih podataka. Time se, na neki način, demistifikuje GPS kartografija koja je još uvek pomalo tabu tema, možda i zato što zapravo predstavlja glavni izvor profita u GPS industriji – korišćenje vektorskih mapa daje jednu potpuno novu dimenziju komfora i samodovoljnosti GPS uređaju.
Homolje, to fenomenalno parče istočne Srbije, koje kao da spava, ušuškano u svoja prebiblijska verovanja, još od antičkih vremena, ako izuzmemo Dragaševićeve putopise. Idealna mreža transverzala po gotovo svim grebenima njegovih blago zatalasanih vrhova; prelepe rečne doline čiji tokovi sijaju liskunom pod suncem, i još lepše šume što prekrivaju vulkanske masive, bogate rudom, koje su možda u ovo vreme buđenja prirode i najpodesnije za lepo, napajajuće pešačenje. Uputivši se preko Požarevca ka Kučevu, naše odredište je bilo samo središte „srpskog El Dorada“. Neresnica, Kučajna, Blagojev kamen – sve su to toponimi, poznati po nalazima zlatnih žila, a ispirački zanat nešto od čega i danas neke porodice žive…
Oko 6 sam uskočio u sedlo i, dok su se poslednje kapi još cedile iz atmosfere, ja sam već bio sa spoljne strane gradskog tranzitnog autoputa. Jezdeći kroz mirisno poslepodne uz dolinu Horjulštice, s olakšanjem sam konstatovao da se oblaci razilaze, baš kako mi je vremenska prognoza obećala. Horjulštica teče kroz najobičniju pastoralnu dolinicu između šumovitih brežuljaka sa kojih se cedi ovaj protekli pljusak (a i prethodna višednevna kiša, čini mi se) i sama po sebi baš i ne privlači čoveka da prođe kroz nju, ali genijalni geografski položaj Ljubljane me prosto tera da bar u jednom smeru iskoristim bicikl kao prevozno sredstvo do nekih zanimljivih predela koji su praktično iza ćoška. A iznad prozaičnog dolinskog pejzaža šepurila se grandiozna duga.

Kada smo leta 2008, potpuno opijeni onime što smo videli i doživeli, napuštali Staru planinu, obećali smo sebi da ćemo lepotu koja nas je ostavila bez reči uskoro podeliti sa nekim nama dragim ljudima. Nakon Gocine ture sa planinarima Železničara kroz Lazarev kanjon, nije bilo nikakve logike da se vraćamo za Beograd. Olja, Bane i Žile mogli su da nam se pridruže i tako se nas sedmoro, u dva auta, otisnulo put dobro znanih, crvenih stena...
Za 100% kompatibilnosti i maksimalnu brzinu rada preporučujemo Google Chrome!
(ova preporuka je naročito bitna za vlasnike sporijih računara)