[mini foto-putopis i video] Svi koji su prethodnih godina, a narocito poslednjih desetak, imali priliku da prate “razvoj” centra Zlatibora, mogli su da se uvere da se to pretvorilo u jedan veliki vašar sa svim svojim negativnostima. Ova priča obilazi centar Zlatibora i nije o tom vašaru 🙂 Surfujući Internetom jednog četvrtka slučajno sam nabasao na plakat organizatora manifestacije “Off-Road Karavan Zlatibor 2009” koja je počinjala okupljanjem učesnika samo dan kasnije. Pošto su nažalost skupovi ljubitelja off-road u 4×4 varijanti kod nas jako retki, a igrom slučaja bio sam u mogućnosti da sitnu decu obezbedim u baba-deda servisu, odluka da pođemo bila je doneta sama od sebe.

Na Tić polje u blizini centra Zlatibora [primetili ste da već treći put izbegavam da ga nazovem „Kraljeve vode“, ili po poznatijem starom nazivu koji je i dalje na par putokaza – „Partizanske vode“, a baš iz razloga da se ne otkrijem 🙂 ] stigli smo u petak oko 22h. Veliki šator i još dvadesetak najistrajnih učesnika karavana zabavljalo se uz pevaljku i uglavnom pivo.

Sutradan u 8h ujutro na startu karavana okupilo se preko 30 vozila, prilično šarolikog sastava. Pored domaćina, najiskusnija je bila grupa Čačana sa vozilima koja im sigurno nisu jedino motorno prevozno sredstvo u vlasništvu i koja su bila odlično pripremljena i donekle modifikovana za potrebe off-road vožnje. Nasuprot njima bilo je par nas sa nešto novijim vozilima, koji smo ovaj itinerer nameravali da prođemo lagano, opušteno i bez egzibicija, a kako bi se u ponedeljak bez svraćanja u auto-servis odvezli do obdaništa i na posao. Što se tiče zastupljenih marki vozila, bilo je skoro svega, od prastare Kampanjole do Hamera.

Prema planu puta, a tako se sve i odigralo, prvog dana Karavana prešli smo ukupno 80km. Start je bio u 8h, a organizator nam je oko 10h priredio doručak u prirodi na jednom vidikovcu, gde smo se uz pleh muziku gostili specijalitetima ovog kraja, suhomesnatim, mlečnim, kao i domaćom projom, pitom…

Put smo zatim nastavili delom lakšim stazama, ali na momente i izuzetno teškim i zahtevnim deonicama koje smo morali da prolazimo veoma oprezno. Njih uvoznici skupih terenskih vozila koji ponekad organizuju 4×4 karavane najverovatnije ne bi uvrstili u svoje promotivne vožnje. A pogotovo ih, recimo, ne bi uvrstili u jednom specijalizovanom časopisu koji piše kroz prizmu zagrejanih pneumatika, a za koje je pojam off-road vožnje prašinarenje po zemljanim nasipima paralelno sa Vojvođanjskim (auto)putevima i ugošćavanje isključivo menadžeskog kadra auto-dilera od salaša do salaša.

Polovinu naše trase ostvarili smo dolaskom u emirat Kusturica, gde smo pauzu iskoristili za obilazak stanice Šarganske osmice i privatnog veleposeda Drvengrada.

Usledio je povratak do Tić polja, delom asfaltnim putem, ali nakon toga sjajnom i ponovo veoma raznolikom off-road trasom. Kao i u prvom dalu vožnje, putanje je često i bukvalno bila off-road, u prevodu – livade. Na odlično odabranom mestu napravili smo poslednju pauzu, a svi koji su želeli, mogli su da po okolnim vrletima dokazuju vozačke kvalitete u sprezi da pokorenim konjima ispod svojih hauba. Bio je to pre svega neformalni duel gostujućih Čašana i lokalnih majstora vožnje, ali kapu smo skinuli i Hameru BG tablica koji je izazove ostvario naizgled bez preteranog napora. „Igraju se velika deca“, prokomentarisao je neko iz publike 🙂

Ipak, dokaz da terenci jesu moćni, ali ne i svemoćni, dokazao je upravo Hamer, kome je jedan potok, van trase puta kojim su ostali učesnici išli ka cilju prvog dana, „došao glave“. Ni četiri terenca nisu užadima uspela da izglibe preko 3 tone teškog Amerikanca koji je naseo na sprud, pa je na kraju posle 4-5 sati, prema priči očevidaca u koje ne spadam, uspešno intervenisao tek buldožer.

U 17h časova na mestu polaska i cilja na Tić polju čekao nas je ručak pod šatorom, a po želji moglo se ostati do duboko u noć, uz živu muziku primerenu ukusu jednog dela publike. Mi ostali povukli smo se da se odmorimo uz prenos tenisa.

Pogram drugog dana predviđao je oko 70km vožnje i posete manastirima Uvac i Dubrava, za šta je interesovanje pokazlo svega desetak posada. Mi smo bili među njima i nismo se pokajali. Predivan sunčan dan, predivni predeli, ne toliko „divlje“ trase puta, ali na momente prilično zahtevni tereni koje vozila sa standardnim klirensom i pogonom verovatno ne bi prošli, ili ne bi bez posledica. Inače, oba manastira nalaze se u dolinama reke Uvac, ali put od jednog do drugog vodi preko najviših vrhova, što nama nije smetalo, naprotiv 🙂

Manastir Uvac „Jedan od najteže pristupačnih srednjovekovnih manastira kod nas, svojevrsno carstvo kamena i zmija, jeste manastir Uvac, iliti Vuvac, pod kojim imenom ga srećemo u oskudnim izvorima. Nalazi se na istoimenoj reci, u podnožju pribojskog Crnog Vrha (sa jugozapadne strane) i ispod obronaka Zlatibora (sa severoistoka. Uvac nije sasvim nepoznat u našoj kulturnoj istoriji. Tako je poznato da su ga u vreme najvećeg uspona u prvoj polovini XVII veka posećivali mnogi putnici, namernici, ali i visoki crkveni dostojanstvenici. Zna se da je manastir Uvac nekoliko puta rušen i obnavljan. Srednjovekovni manastir Uvac, nekada značajni duhovni i kulturni centar ovog kraja, srušen je 1698 godine. Rekonstrukcija je posle tri veka, potpuno uspela zahvaljujući Narodnom muzeju iz Užica. Kako piše na zidu pred crkvenim dverima, arheološko-konzervatorske radove vodili su Savo Derikonjić i Blagota Pešić. Da je manastir sasvim „prenet“ iz prošlosti u sadašnjost, svedoče i isključivo prirodni materijali u njega ugrađeni. Prekriven je drvenim pokrivačem, sa čak 14 hiljada malih letvica od borovog klisa. U zidove je ugrađeno 170 kubika sige, hiljade kubika kamena, šljunka i peska, uz 200 kubika drvene građe. Manastir Uvac je oživeo, postao je metoh manastira Studenice. 21. septembra 1998, na Malu Gospojinu (dan manastirske slave), obeležen je završetak obnavljanja manastira Uvac, srušenog pre tačno trista godina, a sada potpuno restauriranog.“

Manastir Dubrava „Dubrava je treća bogomolja u donjem toku Uvca, a šesta u blizini reke koja je kičma Starog Vlaha, čiji su ostaci i temelji istraženi u poslednjoj deceniji. Tri veka je Dubrava čamila u nedođiji, slušala huk Uvca, pod stoletnim hrastovima čuvala tragove prošlosti, dozivajući neimare da joj vrate stari sjaj. I dočekala da uđe na velika vrata. Nema istorijskih podataka ko je ktitor Dubrave, kad je podignuta jednobrodna crkva sa polukružnom apsidom, veličine 5,50 sa 7,50 metara i kasnije dozidanom pripratom, kao i konacima, ali je sigurno da pripada srednjem veku, da ju je gradio neko od lokalnih vlastelina i da je bila metoh Pribojske Banje.“

Nekakav najkraći zaključak bi bio da smo se super proveli i da ćemo opet doći. Malo šire, iz mog ličnog ugla, to bi bilo otprilike ovako… Nemam iskustva sa karavanima, čitao sam o njima i gledao na TV-u neke. Poredeći, ovaj je bio na slabijem organizacionom nivou, ali samo u smislu da nas nije pratilo brdo fotoreportera i kamermana, nije svaki auto imao motorolu, GPS,…, ustvari nije imao nijedan sem policijske duge Nive koja nam je bila potpuno ravnopravna pratnja. Ali zato smo imali dobre domaćine, privatnike sa inicijativom za pohvalu, kojima je ovo prva, ali siguran sam ne i jedina akcija ovog tipa. Iza njih nije stajala nikakva auto-dilerska mreža, nikakvi mediji, već samo par lokalnih sponzora. Lično sam im u razgovoru zamerio nepostojanje podrške medija i preporučio da sledeći put ne ulaze u organizaciju bez prisustva istih. Mada, ruku na srce, i bez većih reklama, okupilo s više posada nego što sam ja krenuvši ne put očekivao. A što se tiče nekih momenata, bez kojih je po mom ukusu moglo i da prođe, citiraću mog životnog sapatnika i u ovom slučaju suvozača Sandru: „Ne možeš u ovim krajevima očekivati da ti svira rok bend“. Srećom, tokom vožnji svako je bio svoj DJ, a i na pauzama se iz par vozila mogla čuti prilično glasna muzika drugačijeg žanra, od tehna, preko EKV-a, do Guns&Roses 🙂

Za kraj, da biste lakše zapamtili, pomenuću da je organizator karavana bio sportski klub „Avantura 4×4 – Zlatibor“

Video spot: