Zvuk starog telefonskog zvona… Uff… pa to je zvuk alarma na mobilnom telefonu koji me je uporno budio. Snoozio sam ga za još pet minuta… Ne vredi, uporan je i reših nevoljno da se pridignem. Sunce još nije izašlo iza horizonta, vikend je i svi spavaju. Polako sam počeo da skupljam stvari po kući i da se spremam za današnji izlet koji sam dogovorio sa drugarima koje sam poznavao samo virtuelno preko foruma. Navukao sam uske helanke i rukavice, spremio kacigu i kao baletan istrčao na ulicu sa biciklom na ramenu. Ni njemu nije odgovaralo prohladno martovsko jutro.

Za danas sam se dogovorio da se nadjemo u gradu i da se kolima prebacimo do Deliblatske peščare, Sale je ponudio prevoz ali treba stići do grada do koga ima dvadesetak kilometra voznje po Ibarskoj magistrali koja je daleko od Ibra. Ulica je i dalje spavala iako je noć bežala pred dolazećom zorom. Probijanje sunčevih zraka me je sačekalo tek u gradu, imao sam vremena pa sam lagano provozao pored reke i uputio se strmim ulicama prema centru. Sale je je već bio na dogovorenom mestu, svoje biciklo je parkirao na krovu svog gorostasnog džipa, pa je auto sa krunom od bicikla izgledalo jos veće. Polako smo se upoznavali i očekivali Dragoljuba koji je ubrzo stigao i Jurija koji pospan pokušavao da nadje centar grada. Juri je poslom zalutali ukrainac koji se našao u Srbiji, kao po običaju sve srpske psovke je naučio pre nego što je savladao i jednu krštenu reč, a njegovo kašnjenje nateralo me je da pomislim da nije uspeo da odoli beogradskim splavovoma i lepim devojkama. Dok smo na auto pored krune dodavali i plašt na zadnja vrata sačinjen od tri bicikle na parking je došao i Goran, bio je duplo naoružan sa četri puta četri. Prvu četvorku je činio on sa svojom porodicom ženom i dvoje dece, a drugu četvorku sa njegovim dzipom sa pogonom na sva četri tocka.

 

Kasna jesen u deliblatskoj pescari.

Kasna jesen u deliblatskoj pescari.

Banat, neprimetno zatalasan i dalje je bio u zimskim bojama, zeleni izdanci jos nisu obojili ova polja. Ovako rano ljudi na putevima su žurili njivi ili poslu kako bi privredili nešto novca u kuću, a poneko pijaci kako bi taj novac potrošio ne bi li obskrbio nešto namernice za prezivljavanje. Probijali smo se kroz kolone traktora ne bi li se dokopali Šumarka, mesta na obodu Deliblatske peščare. Tamo gde smo planirali da ostavimo auto i osedlamo naše metalne konjiće nije izgledalo kao centar nekog sela. Skupina kuća koje potpuno vikendaški izgledaju više mi je ličilo na zaseok, ali ne ovo je centar sela Šumarak. Jedna krivina ispred mesne kuće gde vozači oduzmu gas na svom putu za Vršac ili susednu Rumuniju  nije imala ništa da ponudi osim česme gde smo dopunili zalihe vode i uputili se u srce Evropske Sahare. Tu smo se i razdvojili od Gorana, Sale mu je dao smernice i on se džipom uputio prvo na severo-zapad a posle kako mu GPS i instikt kažu. Na ulazku mirisna borova šuma i izoran put, ovaj peščani put nije teško izorati koliko ga je teško utabati, verovatno su ga izorali lovočuvari kako im se turisti, prirodnjaci ili već neko treći ne bi motao po njihovom šumskom gazdinstvu. Nama nije smetalo, vozili smo kroz pravilno posadjene drvorede bora zaobilazeći po koju opalu granu. Ovi drvoredi su zasadjeni kako košava ne bi širila pesak na okolne plodne oranice, na taj način je čovek ukrotio prirodu i ograničio širenje ove naše zlatne Sahare. Izašli smo iz borovine na utabani put, ispred nas se otvotila stepa sa pravim i blago zatalasanim  putem oivičena čempresima. Iako je put bio prav nije se moglo videti daleko, jedva sam čekao da izvezem do vrha sledeće dine da vidim šta ima iza. Teško je bilo voziti, iako svi imamo široke gume sa kramponima pesak je gutao naše točkove. Iznenada ispred nas je stajala prepreka, ograda od žice. Lovočuvarima nije bilo dovoljno da izoru put već su morali da postave i ogradu oko lovišta, kasnije sam razmišljao da ta ograda nije samo za ljude možda tako ograničavaju i kontrolišu divljač. Nismo se libili Sale i Dragoljub su preskočili ogradu a Yuri i ja smo im dodavali torbe i bicikle i od jednom smo se našli u lovištu. Pomislio sam možda smo sada sa druge strane ograde ostavili naš identitet čoveka i odjednom postali lovina nekog slabovidog lovca, ali nisam se plašio. Vozili smo dalje, ovde je već bio kvart bagremovog drveća ispresecan mrežom puteva pod pravim uglom, podsećajući na novobeogradske blokove, umesto autobuskih stanica bila su postavljena hranilišta oko kojih je bio razbacan kukuruz u klipu. Ivice puta su takodje bile ukrašene čekama za lovce, bože interesantnog li sporta, postaviš mamac da dozoveš gladnu životinju a ti je iz udobne fotelje u toploj čeki razneseš nekom velikokalibarskom kuburom. Pa to nije sport, to je samo sila i nabedjenost. Izgubilo se ono viteštvo koje je imao čovekov predak, njega je slao stomak u potragu i nadmudrivanje sa plenom. Lovio je iz potrebe samo onoliko koliko mu treba, a ne iz zabave kako bi popunio cifru sa što većim i što brojnijim plenom. Presekavši lovište našli smo izlaz na drugoj strani i krivudavim obraslim putem napustili ogradjeni deo lovišta. Ubrzo smo naišli na neobičan proplanak sa izobaranim stablima, pomislio sam da je ovo možda ožiljak nekog požara, to je nešto najgore što može zadesiti ovaj biser i treba ga se čuvati. Kažu da je ovde zabranjeno graditi vikendice jer su neoprezni vikendaši obično uzrok vatrenih stihija koje posle niko ne može kontrolisati. Taj neobični proplanak je delovao kao odlično mesto gde bi smo se mogli zaustaviti i napraviti pauzu za ručak, pa ja nisam ništa poneo nadao sam se da ćemo proći kroz neko urbanije mesto u kome ima prodavnica, ali od toga ništa svoju potrebu energije sam pronašao u bonžitama kojih sam imao više nego dovoljno. Ubrzo smo nastavili dalje presecajući puteve koji su već izgubili svoju pravolinisku formu, uz put nas je čekalo još nekoliko čeka, čudne velike zamke za hvatanje krupne divljači i jedan partizanski spomenik. Očito su se u ovim šumama skrivali i lokalni partizani od moćnijeg i bolje naoružanog okupatora, tako se danas i nedužna divljač skriva od lokalnih i svetskih lovaca.

Kratak prolećni dan nas je požurivao i ubrzo smo čuli lavež pasa, to je jasno da smo blizu nekog naseljenog mesta, Sale dobri poznavaoc svih srpskih staza i bogaza prokomentarisao je da je to mesto Grebenac, pomislih pa mi smo presekli peščaru i ubrzo smo izašli na asfaltni put sa koga je pucao pogled na obronke zapadnih Karpata, to su Vršačke planine. Izmedju nas i planina video se most sa metalnim stubovima koji je premošćavao kanal Dunav-Tisa-Dunav, a mi smo se okrenuli jugu i preko sela Kajtasovo asfaltom izašli na glavni asfaltni put koji je preko Dubovca ponovo vodio u Šumarak odakle smo i krenuli. Dok smo pristigli do kola sunce je već zašlo iza horizonta i hladnoća je opet nadirala u tom prolećnom danu. Opet smo spakovali bicikle na auto i nerado se vratili u Beograd, pamteći scene i slike iz prelepe zlatne pustinje koje imamo – Deliblatske peščare.