Prvi
puta sam ovu stazu prošao 1992. god. Početak djeluje optimistički, lagana
vožnja novom Cetinjskom džadom sa jednim usponom do na vr' Kokota (tako
se to zove), nekih 2km sa visinskom razlikom od 200 m. E, to mjesto
se zove za Cetinjane "pogled u svijet" i zaista, odatle se lijepo vidi
većina visokih planina, kao nagrada za trud. To su npr. Komovi, Maganik,
Kamenik, Žijevo, Prokletije, Prekornica i zamisli - Podgorica.
Odatle se lagano spuštamo, još uvijek
cetinjskom magistralom, kroz sela Lješanske nahije, Barutane, Bigora,
Briđa, Kamenice (tu je još malo uspona) i konačno dolazimo do čuvenog
Carevog Laza đe su nam preci sjekli turske glave (ma bogomi i oni ove
naše). Tu se skreće na stari Cetinjski put, vijugavu džadu sa takođe
fino prekrivenim asfaltom. Put vijuga nizbrdo kroz krš obrastao makijom.
Ko ima snage i volje može da skrene lijevo i dođe na jedno od najljepših
mjesta na Skadarskom jazeru, Karuć. Da, tako se zove. Tu ima ljetnjikovac
Sv. Petra Cetinjskog, koji je nažalost zapušten ali odiše starim vremenima.
Takođe, u tom krajoliku žive uglavnom od pamtivijeka ribari sa čuvenim
vinogradima (a riba i vino, kao jabuke i vino). Za osvježenje Karuć
nudi jednu malu kućicu na vodi sa 3-4 stola i sa svim specijalitetima
od ribe i pića.
Karuć
|
Karuć, splav
|
Ako bi dalje nastavili putem pored
jezera, otkrivaju se sve ljepote fenomena zvanog ogledalo i lik
u ogledalu. Sve što se vidi na nebu i ispred sebe, vidi se i u
mirnoj vodi jezera. Zaista prekrasno, nestvarno... tako sanjajući
(san ili java, među javom i međ' snom) doćićemo u selo Dodoše,
selo gdje je Živko Nikolić snimio mnoge klape filma "Čudo neviđeno"
To selo je pravi raj sa svojim mirisom ribe i stilom gradnje,
kuća na kuću. Ako nema niko da odbaci sa čamcem do Prevlake, isto
lijepog sela na drugoj strani, moramo se vratiti istim putem sa
malo uspona do sela Rvaši (rodno i boravišno mjesto Branka Kostića,
ako ga se ko sjeća više). To je ono gdje smo skrenuli za Karuć.
|
Dodoši
|
|
|
Pogled sa Bobije (Dodoši)
|
Karatuna
|
|
|
Odatle idemo ka Rijeci Crnojevića,
što je poseban doživljaj. Naime, prolazimo najljepšim krajolikom
koji bog može da dâ. Odatle
puca sa mjesta zvanog Pavlova strana pogled na fjord Rijeke Crnojevića
koji se nalazi na gotovo svim kalendarima, razglednicama i atlasima.
Tu bi se čovjek odmarao cio dan,
ali mora se dalje. Ulazak u Rijeku Crnojevića je vrlo neprijatan
- misliš da se neka mrcina nalazi pored tebe, ali sjetiš se da
je to od fabrike ribe koja je tik uz put. Zaboravivši na to, posjeti
se obavezno stari most koji je neiscrpna inspiracija svih slikara
i zaista je divan.
|
|
Palo nebo
u Skadarskom jezeru
|
Dalji put vodi kroz negostoljubivi krš
Riječke nahije, gdje se ne vidi ni nebo više sebe. Ali idemo dalje,
čas se penjući a cas spuštajući vijugavom cestom. E, tu se vidi ko ima
živaca i snage da se bori sa ovim maloprije. Često ti dodje da izudaraš
džadu. Prolazimo kroz Komarno, Čukoviće, i konačno vidimo da idemo na
velikoj visini porad jezera Skadarskoga. Aha, to je to. Uh... dobro
je, nijesam zalutao. Još samo malo i već prepoznajemo Virpazar. Aha...
eno je i pruga Beograd-Bar, vijuga, a eno i voz klaj, klaj. Četiri-pet
serpentina nizbrdo, i evo nas u Virpazar. Olakšanje. Jadranska magistrala,
pored železnička pruga i ispred tridesetak km puta kroz Zetsku ravnicu.
E, to je dosadni dio puta. Valja izdvojiti ribarsko naselje Vranjinu.
To je Venecija u malom. Zaista lijepo za oko.
Virpazar
|
Već ovaj dio puta je opterećen sa četvorotočkašima,
što je vrlo odvratno. Ali u daljini se vide obrisi Podgorice, pa gledajući
u planine ispred nas, i maštajući da imamo krila, brzo prođe vrijeme.
|
|
Željko Šušović,
oktobar 1999.
|
|