|
U rečnom trouglu Podgorica
- Bioče - Pelev Brijeg - Vjeternik (1087 mnv) - Lijeva Rijeka - Veruša
-
|
||||||||||
|
Put je dosta loš, jer je asfaltiran nekada davno. Sa desne strane se preko Male Rijeke penje zajedno sa nama voz koji saobraća na relaciji Bar-Beograd, provlačeći se čas kroz tunele a čas preko viadukata, grabeći ka svojem cilju. Naravno, odustajemo od utrkivanja sa njime jer se vjerovali ili ne, to ne isplati. U tom zanosu prolazimo pored prvih kuća sela Potkrš i Klopot. Inače ovaj teren pripada plemenu bratonoškom - Bratonožići. To je jedan od najsiromašnijih crnogorskih krajeva jer ga priroda nije nagradila plodnim zemljištem već kamenom i niskim rastinjem. U jednom trenutku u ovom razmisljanju iznenadićemo se pogledom na grandioznu građevinu, pravo graditeljsko remek djelo - željeznički most na Maloj Rijeci, na pruzi Beograd-Bar. To čudovište spaja dvije litice; sa visinom u odnosu na dno rijeke od nekih 250m i sa stubovima visine 220m, zaista ne može nikoga ostaviti ravnodušnog. Ostavljajuci ga da prkosi prirodi i pruža ruke dvjema liticama, nailazimo na Pelev Brijeg. To je centar Bratonožića koji dominira nad do sada savladanim usponom od nekih 600m, posle pređenih 26km.
Sada idemo lijepim asfaltom i još se spuštamo u lijepom planinskom ambijentu te ulazimo u mjesni centar Lijevu Rijeku (800m), gdje se ne vidi ništa bez nebo više sebe. Lijeva Rijeka, rekoh... Hmm, to mi je nešto poznato? A, da - pa to je zavičaj onog... pomozi mi reći? Ma onog što ga svi volješe da su se njime zaklinjali, a onda to zaboraviše pa ga proklinjali, a mi svi ukupno na...... onog što mu je kriv za sve, onog kojeg ne smije niko da bije, onog... Ma pogodite. Da, da, pogodili ste! Čikam one iz Haga da dođu da ga ufate - sto posto naći će ga u svoj zavičaj. Samo bojim se da se neće.. mislim dobro provesti. To onako među nama. Kad smo se ovako lijepo izprisjećali i poželjeli svega, a bujna mašta kenja svašta, valjalo bi uhvatiti još malo snage jer treba savladati uspon od još 400m visinske razlike, uz nekoliko lijepo raspoređenih serpentina(nešto kao kotorske) i doći na čuveno titogradsko zimsko-ljetnje izletište i odmaralište-Verušu(1250m). Ovo zaslužuje da se vidi. Cijeli put ide uz tok Tare (čuvene ljepotice) koja je toliko mala (potočić) da ne možemo vjerovati da pravi onakav kanjon (tiha voda brijeg roni). Sve do Mateševa, nekada glavnog mjesnog centra, vodi divan put u još ljepšem ambijentu, skovanom od hlada gustog drveća i uz žubor još uvijek male Tarice.
Po završenom spustu ulazi se u manastir Moraču o kojem ne treba puno pričati. Zaista je lijepo u smiraj dana sjesti u hlad manastirskog konaka i popričati sa iskušenicima i ostalim žiteljima manastira.
Uz taj žubor i blagi povjetarac koji obavezno prati putnika-namjernika, stižemo u Titograd (svjetlosti velegrada). Sve u svemu prođosmo tih 160km i ostadosmo živi i još zdraviji, samo što ja zaista jedva čekam da se odmorim.
|
||||||||||
 |
||||||||||
Ovo
je zaista dosta lijepa tura, jer sadrži dosta živosti u smislu smjene
prirodnih ljepota. Naime, na dvanaestom kilometru od Titograda skreće
se preko mosta na Morači desno na stari put napravljen u vrijeme knjaza
Nikole Petrovića, prije gotovo 100 godina. To je za ono vrijeme bio
pravi poduhvat, a za ondašnju Crnu Goru jedina veza sa unutrašnjošću
(Srbija i Sandžak).
