Na put sam poneo SVE što mi u nomadskim tumaranjima može ikako zatrebati: šator i toplu vreću kako bih bilo koje lepo mesto u šumi, pored reke ili na livadi, mogao da proglasim za svoje konačište. Dovoljne količine hrane da ne moram uopšte da razmišljam o posećivanju naseljenih mesta jedno duže vreme. Platnene kamperske "fotelje" na rasklapanje kako bih mogao da kontempliram o suštini života pored neke rečice, udobno zavaljen, pijuckajući neki od svojih gaziranih poroka. Planinarske cipele, kako bih mogao časkom da ustrčim uz svaku padinu na čijem vrhu mi se učini da sam ugledao Odgovor. Dovoljno tople odeće da mi ni najledenije veče ranog proleća na planini ne bude hladno. Kompletnu IT opremu za GPS kartografiju i aktivan istraživački rad na terenu (notebook računar nakrcan vektorskom i rasterskom kartografijom do maksimalnog nivoa detalja + 2 bluetooth GPS modula + ručni GPS), kako bih uvek imao čak i one odgovore na pitanja topografske prirode koje domoroci nemaju (što se ovoga puta pokazalo izuzetno korisno i dovelo do otkrića nekih izuzetno lepih novih bajkerskih trasa). Naravno, tu je bio i moj verni dvotočkaš Bulls, najbolji prijatelj pasioniranog bajkera i najbolje sredstvo da se stigne daleko, oseti sve, aktiviraju i pluća i mišići, proživi poneki adrenalinski trip, vide stvari koje će te dovesti na ivicu nirvane i posle svega zaspi punog srca, u uverenju da si tog dana zaslužio i večeru, i sladak san. Tu je bilo još ponešto gedžeta, pun telefon (1 GB) MP3 muzike i Bluetooth stereo slušalice, za one retke trenutke kada mi cvrkut ptica, šum vode, huk vetra i krckanje grančica nisu najbolja muzika na svetu. Naravno, ključne zasluge što sam sve to mogao da imam sa sobom ima moja nomadska kuća na 4 točka, koja se za tili čas može preseliti nekim suludim puteljcima iz nedođije u mnogo veću, desetinama ili stotinama kilometara udaljenu nedođiju. Dakle, zaista je SVE bilo tu, nisu postojale nikakve granice u tome šta se može činiti, nije nedostajala nijedna bitna informacija, ostalo je samo uroniti u to ogromno zelenilo istočne Srbije i iz jutra u jutro se buditi sa onim preslatkim pitanjem: what would you like to do today? A odgovor na to pitanje iz dana u dan je bio otprilike isti - otkriti nešto novo, pronaći neke nove puteve, videti nešto što još nikada nisam video, diviti se stalno iznova čudima prirode i pronalaziti onaj, danas tako teško dostižni, mir. Potpun mir, koji možete da dohvatite samo kada ste daleko od ljudi.

Šomrda

Krenuo sam u petak dosta kasno, već je bilo prošlo podne i nije ostalo mnogo vremena do mraka da se izađe iz urbanog grotla i siđe sa asfalta. Već nedelju dana jedan osećaj mi nije davao mira, osećaj sa kojim sam morao da otpočnem ovo putešestvije, a to je osetiti Šomrdu, izaći na Šomrdski kamen u potpunoj tišini i sa njega sagledati to zeleno more, tu najveću šumu u Srbiji, u kojoj se, dokle god se pogled pruža, smenjuju zeleni grebenovi, ka istoku, jugu i zapadu.

Do tada sam samo dvaput u životu bio na Šomrdi; prvi put je to bilo u pozno proleće, kada već guste krošnje zrelog lišća od te predivne, pretežno bukove šumove prave polumrak. Zabasao sam tu sa prijateljima u jednom gljivarskom pohodu, i već tada bio opčinjen lepotom i mirom te šume, u kojoj imate utisak da niko neće naići, makar mesecima ostali tu. Drugi put smo preko Šomrde prošli prethodnog vikenda, kada je nas petoro bajkera "prozujalo" čitavim grebenom Severnog Kučaja, već u smiraj dana napravivši samo kraću stanku na glavnoj raskrsnici šumski puteva na Šomrdi, previše kratku da bih mogao da ostvarim intimni odnos s tim mestom. Zato me je vuklo, zato sam morao da se vratim što pre. Da konačno pod mojim nogama krcka suvo lišće dok se verem uz strmu padinu Šomrdskog Kamena, a zatim bacim pogled sa njega ka jugu, ka grebenu Tilva Tome sa koga smo par godina ranije Nikola i ja bezuspešno pokušavali da se probijemo biciklima do Šomrde, ne znajući da je taj grebenski puteljak, preko Babinog Mašila, dobrano zarastao od nekorišćenosti.