Gosho,
Meni je prijalo, mada sam ja malo iščašen pa meni svaki izlazak iz grada prija, pogotovo ako idem u te predele koje ušpricavam u venu kao najokoreliji narkoman

. Takoreći nije bitna vrsta i količina fizičkih aktivnosti, ponekad može da ushiti neko novo, nenadano otkriće u predelima koje misliš da jako dobro poznaješ, koliko god sitno. Recimo, meni je juče bilo prvi put da se uzverem na Veliku Pat, iako sam pored te stene u životu prošao... Ne bih se iznenadio ako bi se ispostavilo i trocifren broj puta. Što pešice, što bajsem, što džipom. Sećam se da sam je zagledao još kao klinac početkom osamdesetih godina prošlog veka kada sam s transportnim rancem na leđima pičio uz dolinu Jelovog potoka ka Raškovoj livadi i dalje ka Beljanici. Ona poslednja stena u grebenu, koja se gotovo natkriljuje nad dolinu Jelovog potoka, po lepom, sunčanom danu prosto zove da istrčiš na nju. I eto, posle svih tih godina konačno sam na nju izašao, a da još uvek pojma nemam kakav je pogled odozgo

. Bilo je priče da bismo mogli da se zavučemo i u Vlašku pećinu, koja se nalazi u podnožju Velikog Pata sa zapadne strane, na samom početku doline Burdeljskog potoka, ali dan je u decembru jednostavno očajno kratak - zaglaviš negde duže nego što si mislio, skreneš gde nisi mislio, i eto ti već mraka. Imaš utisak da je svanulo koliko malopre.
Ono zbog čega me je pomalo grizla savest jeste što sam ljudima obećao da ću iz izvesti na barem jedan od većih i živopisnijih vrhova Kučaja, a nismo izašli ni na jedan. Znam koliko je smarno provesti veći deo dana u kolima kao putnik (kad voziš aktivan si, TI nešto radiš i nije ti dosadno, a kad SE voziš samo se truckaš ko džak krompira i pitaš se kad ćeš već jednom da izađeš), a na kraju se to i dogodilo. Objektivno gledano, moglo je da bude i drugačije, mogli smo recimo da krenemo da prtimo ka vrhu Velike Kršijore ono kad smo parkirali, ali ne bi to bio ni delić onog ugođaja koji sam zamišljao kada sam to predlagao. Meni su u glavi bili neki uslovi slični onom usponu na Beljanicu od pre 3 nedelje, a ne mećava, košava i magla.
Drugo, Boris je zaista bio u pravu kada je strahovao šta će nas zateći kada se vratimo do kola i hoćemo li uopšte moći da se vratimo, bilo tamo odakle smo došli ili na drugu stranu, ka Borskom jezeru. Do koje mere je njegov strah bio opravdan svedoči i činjenica da su monahinje iz Mikuljskog manastira, koje smo sreli kako u Nivi silaze sa planine kada smo se mi peli, a posle ponovo kako se vraćaju kada smo mi već bili na samom izlazu iz kanjona Resave, imale noćnu dramu sa zaglavljivanjem u snegu, ne uspevši da se probiju nazad do manastira. Monahinje koje su ostale u manastiru su me nazvale dok smo bili u Ždrelu da me pitaju da li sam sreo njihovu Nivu i pri povratku i kada je to bilo. Onda smo shvatili da nešto nije u redu, jer je od tada prošlo više od 3 sata (da je sve u redu, za to vreme bi sigurno prešle preostalih 32 km do manastira). Alarmirao sam svog prijatelja Boška Zagorca iz Srbijašuma da pošalje nekoga sa vozilom iz Lisina u potrazu za njima, a otprilike u isto vreme se i otac Akakije vratio svojim Land Roverom iz Beograda da se uključi u potragu. Kada su ih pronašli, odšlepali su Ladu natrag u Despotovac, a monahinje su se sa ocem Akakijem nekako probile jedan deo puta motorizovano, da bi posle otac Akakije motornim sankama transportovao namirnice koje su prevozile za manastir (jer ni on nije mogao Land Roverom da se probije do samog manastira). Vidim jutros meteo izveštaj o 46 cm snega na Crnom vrhu, što je očigledan dokaz da je dan kada smo mi krenuli u "šetnju" planinom bio dan najozbiljnije vejavice od početka sezone (samo dan i po ranije cifra je bila 6 cm).
U svakom slučaju, zima je godišnje doba kada je i sam boravak u divljini (dakle, van turističkih centara) avantura. Zimi jednostavno sve moraš drugačije da planiraš, koliko god imao jasnu i preciznu zamisao šta ideš da izvedeš, moraš da imaš i plan B i C, i da budeš svestan toga da mogu da se sklope okolnosti da nijedan od njih ne bude izvodljiv. Tura od 3. februara 2007 kad smo u sličnom brojčanom sastavu kao juče uspeli da prokrstarimo veći deo Kučaja (
http://aleksandar.fotopic.net/c1201207.html), obiđemo manastir i čak se izveremo na Mikulj (u uslovima slične mećave kao juče) bila je posledica samo činjenice da je do tog trenutka snega na planini bilo veoma malo, u kombinaciji sa savršenim tajmingom - sutradan je već sve bilo zavejano.
Pada mi na pamet još nešto što bi tek bilo Avantura sa velikim A, a to je u zimskim uslovima, po ozbiljnom snegu, prepešačiti čitav Kučaj samo sa transportnim rančevima na leđima i možda ponekom petardom za rasterivanje izgladnelih vukova. Potrajalo bi to više dana i trebalo bi imati čeličnu volju i izdržvost da se taj prostor preseče na taj način. Ali bi bio doživljaj koji bi se dugo pamtio. Jedini problem je što teško da bih našao još nekoga ko je dovoljno "lud" da se upusti u tako nešto
