Ovo je riznica koja objedinjuje sve naše avanture, sve priče o našim bližim i daljim njuškanjima i zavirivanjima putevima kojima se ređe ide. U zavisnosti da li vas zanimaju avanture na biciklu, pešice, istraživanje kanjona ili 4×4 doživljaji, odaberite neku od naše 4 turoteke, ili ih u nastavku strane prelistajte sve zajedno…
Postanite i vi deo velike porodice Freebiking putopisaca, registrujte svoj nalog i pustite mašti na volju!
Putopisi u sve četiri turoteke (od najnovijih prema starijim)
- Fruška gora okupirana slobodom freebikera - 18. jul 2011. - Igor Bardić
- Dunav između jave i sna - 30. april 2011. - Bluealek
- Putovanje mimo puteva - 26. mart 2011. - Muma Paduri
- Reke kao more - 5. mart 2011. - Bluealek
- Beli karavan Sjenica 2011 - 9. februar 2011. - Gosha
- Izmedju peščanih dina - 22. januar 2011. - shebez
- Shqiperia – Severna Albanija - 21. januar 2011. - VladaS
- Beljanica i Kučaj - overavanje prvog snega - 12. decembar 2010. - Gosha
- Serbian Trophy 2010 - 1. decembar 2010. - Gosha
- Gljivarenje na Kučaju 2.0 - 5. oktobar 2010. - Gosha
- Karavan Stara planina 2010 - 1. septembar 2010. - Gosha
- Jeep Club Srbija - promocija - 19. maj 2010. - Gosha
- Tara on i off road - 7. maj 2010. - Gosha
- Šuplja stena i Beli izvori - 3. mart 2010. - Gosha
- U potrazi za vodopadima - 30. novembar 2009. - Gosha
- Gljivarenje na Kučaju - 21. novembar 2009. - Gosha
- Kopaonik 4x4 - 12. oktobar 2009. - Gosha
- Malo drugačiji Zlatibor - 21. maj 2009. - Gosha
- Ka crvenim oblucima Stare - 12. januar 2009. - Bluealek
- Kroz snegove do tišine - 5. januar 2009. - Bluealek
- И овај камен земље Србије... - 24. novembar 2008. - Muma Paduri
- Golijski vez - 5. novembar 2008. - Bluealek
- Golija na 4 točka - 31. oktobar 2008. - Gosha
- КРОЗ ПРАШУМЕ, ПРЕКО „МАРСОВСКОГ ПОЉА“... - 30. oktobar 2008. - Muma Paduri
- Брњичка трилогија - 30. oktobar 2008. - Muma Paduri
- Међ вилама и аласима - 16. septembar 2008. - Muma Paduri
- Od Titela do Refresh festivala (Kotor) - 7. septembar 2008. - Freebiking
- ЦРТОМ ИЗМЕЂУ БУЈНИХ ШУМА И ЉУТОГ КРША - 30. avgust 2008. - Muma Paduri
- ДАН У УМЕТНИЧКОМ АТЕЉЕУ МАЈКЕ ПРИРОДЕ - 30. jul 2008. - Muma Paduri
- Uranjanje u tajnu - 15. jul 2008. - Bluealek
- Kroz zapadnu Sloveniju - 3. jul 2008. - Freebiking
- УВЕК ПОСТОЈИ ПРВИ ПУТ - 11. jun 2008. - Muma Paduri
- ЈА ОВАКО ЗАМИШЉАМ РАЈ - 20. maj 2008. - Muma Paduri
- Verona istočne Srbije - 16. maj 2008. - Muma Paduri
- Duboko u Beljaničkom severu - 20. april 2008. - Bluealek
- Kapija tajni i kamenje sreće - 6. april 2008. - Muma Paduri
- Pobeći negde... - 3. april 2008. - Muma Paduri
- Buđenje proleća na Vukanu - 19. mart 2008. - Muma Paduri
- U potrazi za prapočetkom - 31. oktobar 2006. - Bluealek
- Sitan brauz po Pešteru - 7. septembar 2005. - Freebiking
- Ohridska tura - 7. septembar 2003. - Freebiking
- Elendili na Midžoru - 7. jul 2003. - Freebiking
- Jedna Tara, a dva bicikla - 18. januar 2003. - Freebiking
- Vranjanski omnibus - 11. jun 2002. - Freebiking
- Od Vlasine do Stare planine - 18. januar 2002. - Freebiking
- Biketour 2001. - 2. novembar 2001. - Freebiking
- Izlet kroz kanjon reke Đetinje - 18. jul 2001. - Freebiking
- Leto 99 - 14. januar 2001. - Freebiking
- Do Skoplja i nazad (extended version) - 2. avgust 2000. - Freebiking
- Velikosrpska centralistička tura - 15. maj 2000. - Freebiking
- U rečnom trouglu (160km) - 1. mart 2000. - Freebiking
- Daj mi ličnu kartu! - 15. januar 2000. - Freebiking
- Avantura na kraju sveta - 20. oktobar 1999. - Freebiking
- Istočna Srbija - nastavak otkrivanja... (555 km) - 18. oktobar 1999. - Bluealek
- Kružna etapa preko Rijeke Crnojevića (95km) - 1. oktobar 1999. - Freebiking
- Tura preko teritorije Kuča i Malesije (70km) - 1. oktobar 1999. - Freebiking
- O krečano, majko naša (1040km) - 9. avgust 1999. - Freebiking
- Upornost se isplati (~50km) - 17. jun 1999. - Freebiking
- Ratna vožnja br.1 (114km) - 17. jun 1999. - Freebiking
- Pirot i okolina - 15. jun 1999. - Freebiking
- Leto 98 - 1100 km od Beograda do mora - 19. septembar 1998. - Bluealek
- I bi Rajac (230km) - 30. maj 1998. - Freebiking
- Put preko šest mora i šest gora (4200km) - 5. novembar 1997. - Freebiking
- Opkoljavanje Albanije (430km) - 18. avgust 1997. - Freebiking
- Na krov Srbije... biciklom? (329km) - 29. jun 1996. - Freebiking
- Od Lazarevca do Ravanice: hodočašće ka medu (263 km) - 1. jun 1993. - Freebiking
Fruška gora okupirana slobodom freebikera? Kako neka planina može da bude okupirana slobodom? Šta su to freebikeri? Hajde da pokušam da objasnim...
Kada Dunav pohodite u septembru kao da produžavate leto i ne primećujete svežinu koja vam nagoveštava jesen, a kraći dani se neprimetno pretaču u opijajuću, toplu noć na obali velike reke. Ovo je priča o dva čarobna vikenda na Dunavu i planinama južno od njega, koja je morala da prezimi da bi se ispilila.
Ovo nije tekst o vožnji automobila, već tekst o prirodi, jednom ličnom doživljaju, opuštenom načinu za uživanje u prirodi, ideja kako da terenac upotrebite kao sredstvo da do nekih udaljenih i teško pristupačnih mesta stignete, pretvorivši ga u deo jedinstvenog životnog stila. Ovaj nadahnjujući putopis na savršen način dočarava pravi smisao postojanja terenskih vozila, razbijajući neke stereotipe. I naravno, otkriva vam neke od najbolje čuvanih tajni Homolja, dostupnih samo pravim entuzijastima.
Kada smo leta 2008, potpuno opijeni onime što smo videli i doživeli, napuštali Staru planinu, obećali smo sebi da ćemo lepotu koja nas je ostavila bez reči uskoro podeliti sa nekim nama dragim ljudima. Nakon Gocine ture sa planinarima Železničara kroz Lazarev kanjon, nije bilo nikakve logike da se vraćamo za Beograd. Olja, Bane i Žile mogli su da nam se pridruže i tako se nas sedmoro, u dva auta, otisnulo put dobro znanih, crvenih stena...
Off-road scena Srbije za mene je još uvek tek načeta priča. Pojedine manifestacije, takmičenja, veći ili manji karavani, tradicionalne ili nove vožnje, više ili manje masovna druženja ljubitelja prirode i terenskih vozila... dešavaju se tokom cele godine. Prošle 2010. upriličen je zimski/beli "Sretenjski karavan". Ove godine najhladnije doba godine pojačano je novim, nadam se takođe tradicionalnim, "Belim karavanom Sjenica".
Zvuk starog telefonskog zvona… Uff… pa to je zvuk alarma na mobilnom telefonu koji me je uporno budio. Snoozio sam ga za još pet minuta… Ne vredi, uporan je i reših nevoljno da se pridignem. Sunce još nije izašlo iza horizonta, vikend je i svi spavaju. Polako sam počeo da skupljam stvari po kući i da se spremam za današnji izlet koji sam dogovorio sa drugarima.
Bog(a), Theth, Gimaj ili odraz Meseca na Zemlji – Jasanova, ta siva, prašnjava kamenolomska koncentracija kuća; a svi nadvijeni kršem iznad kojih ne retko i u letnjem danu protutnja parajuća grmljavina, skrećući pažnju na sebe poput moćnih stražara koji će tu stajati još nekoliko vekova, iznova ispraćajući stare i dočekujući buduće snegove i smene doba, kao i generacije već sasvim retkih gorštaka koji žive podno njih.
Sredinom decembra zime Gospodnje dve hiljade desete, grupa gradjana na formalnu inicijativu Bosketa i sa Saletom kao vodicem, zaputila se prema Istocnoj Srbiji. Desetak vozila, uglavnom iz Beograda i Novog Sada, prethodno se skupila na benzinskoj pumpi nedaleko od Bubanj potoka [ostali ce se prikljucivati usput]...
Jedna od zivih legendi 4x4 scene Srbije, Boske, vec peti put organizuje Sebian Trophy. Ovogodisnji "4. Serbian Trophy" [ne, nije greska, postojao je i "nulti" probni :-)] izmesten je iz Topole na obronke Kosmaja, a delom se protegao i do predgradja Beograda.
Goca i Sale su u subotu vodili planinare Zeleznicara po okolnim brdima, ali su imali plan da na Kuchaju provedu i nedelju. Sandra i ja smo im se pridruzili posavsi iz Beograda drugog dana vikenda oko 5:30h. Na autoputu smo napravili stanku za dolivanje goriva i kafu.
Off-road "Karavan Stara planina" odrzava se poslednjih par godina u standardnom terminu poslednjeg vikenda avgusta. Karakterise ga da se svake godine trasa menja u vecem delu, a kako tradicionalnim ucesnicima ne bi postala monotona.
Jeep Club Srbija doziveo je svoje prakticno osnivanje 8. i 9. maja 2010. U Drvengradu na Mokroj Gori okupilo se 60-ak ucesnika u preko 20 Jeep-ova ne bi li iskusili jedinstenu vrstu avanture koju promoviše klub. Po prelepim predelima Zlatibora i Tare prevezeno je oko 130 km, uglavnom sumskim putevima koji su vecini turista malo poznati.
Tara je, nakon [neprikosnovenih] Zlatibora i Kopaonika, u drugoj grupi planina Srbije po poseti turista. Na zalost vecina posetilaca "dobaci" samo do Kaludjerskih bara ili Mitrovca, eventualno do neke od mnogobrojnih vikendice na Zaovinama. Jedan dan nedavnih prvomajskih praznika mi smo iskoristili za izlet do malo udaljenijih lokacija, a ponovo smo kao inicijalnu kapislu iskoristili clanak Aleksandra Veljkovica iz starog broja nekadasnjeg Auto Bild magazina.
Kraj zime ove 2010. godine obeležavaju velike vode uzrokovane naglim topljenjem izdašnog belog pokrivača. One na žalost mnogima donose velike nevolje usled izlivanja rečnih korita, ali takođe pružaju priliku da se neke prirodne lepote vide u još lepšem izdanju.
98% ljudi culo je za Staru planinu, spadas sigurno u njih... 89% zna otprilike u kojem je kraju zemlje, i medju njima si, 51% zna da je Midzor najvisi vrh, hmmm da li si i tu :-) 14% zna tacno granice Stare i jos neke podatke, a koliko je procenata ljudi koji su culi za Piljski, Chunguljski i Kurtulski vodopad? Ne salim se, svarno postoje, i ljudi i vodopadi :-)
Subota 14. novembar 2009. bio je divan sunčan dan u celoj Srbiji. Nedelja na žalost nije. Ipak, nas osmoro isplanirali smo izlet do Kučaja, neki da bi brali gljive, neki da bi jednostavno pobegli iz grada. Naravno, zbog izuzetno kratkog dana u ovo doba godine, okupili smo se već u 6h na prvoj pumpi posle Bubanj potoka...
U časopisu 4x4 Auto Bild iz decembra 2008. godine objavljen je tekst Aleksandra Veljkovića o lepotama koje Kopaonik može da pruži na malo drugačiji način od standardnog na koji svi prvo pomislimo - skijanje. Uzimajući taj tekst kao inicijalnu ideju, odlučili smo da predivan letnji vikend sredinom oktobra, sa najavljenim temperaturama u niziji i do 30 stepeni, iskoristimo da Kopaonik vidimo iz druge perspektive.
Svi koji su prethodnih godina, a narocito poslednjih desetak, imali priliku da prate “razvoj” centra Zlatibora, mogli su da se uvere da se to pretvorilo u jedan veliki vašar sa svim svojim negativnostima. Ova priča obilazi centar Zlatibora i nije o tom vašaru :-)
Za Gocu su mnogi dragulji Stare bili uzbudljiva i očaravajuća premijera, dok je za mene to bila prilika da ponovo krenem u pohode jednom fascinantnom prostoru koji preplavljuje čula i ostavlja bez daha, mestu koga sam nakon svake posete sve više gladan. Tako je, posle nekoliko dana priprema i odlaganja, 10. jula konačno otpočelo naše prikradanje Staroj planini...
Nakon što prepešačite Kučaj po snegu postajete svesni da, možda postoje više planine u Srbiji, ali ne postoji veća divljina. Ovaj ogroman, nenaseljeni prostor, jedan dinamičan splet krečnjačkih i vododrživih stena koji nas leti mami svojim bujnim livadama i šumama, kanjonima, vidikovcima, pejzažima koji se pred našim očima neprekidno transformišu kako ostavljamo kilometre za sobom, zimi je mnogo suroviji, divljiji, pustiji.
...што претећ' сунцу дере кроз облак... Мало се зна да су ови познати стихови Ђуре Јакшића којима почиње његова антологијска песма „Отаџбина“, инспирисани управо Ртњем! Наиме, у време када ју је написао, наш песник је службовао у Подгорцу и Сумраковцу, одакле се заиста лепо види импозантна пирамида са врхом који непоколебљиво стреми небу, често завијен у облаке
U večitom traganju za idealnim trasama za naše gvozdene konjiće ovo nije bila prva poseta Goliji, ali su prošle nedopustive tri godine otkako smo ovu bajkovitu planinu prepunu četinarskih šuma kao sa razglednice pomalo nehajno presekli svojim točkovima na dva dela, praveći krug iz smera Goča i Kopaonika u maju 2005. Tada smo sebi obećavali da ćemo se brzo vratiti, dok nam je pogled mahnito lutao upijajući prizore koji su nas zasipali sa strmih šumovitih padina i iz dubokih rečnih dolina, žureći da se u trci sa sumrakom od izvorišta Studenice spustimo u Deviće, videvši na tom putu više intrigantih šumskih puteljaka koji vode neznano kud nego bilo gde u bližoj okolini.
Kada sam početkom oktobra video Saletovu objavu ture po Goliji, kao i dodatna pojašnjenja na forumu, shvatio sam da bi to bila idealna prilika da se pridružim ekipi bajkera, iako sam to nisam. Jednostavno bio sam željan bar kratkog bekstva iz grada i male avanture po planini koju ne poznajem, ali sa ljudima čija mi logistika i iskustvo mogu pomoći da predele vidim vrlo sličnim maršrutama. A i prognoza vremena je najzad bila veoma povoljna :-)
„Mоје перо“ се заглавило баш након Малиника... Поверићу вам тајну: недељу дана након излета, отишли смо тамо поново, преспавали на превоју између гребена и Великог Малиника, да ту дочекамо јутро и започнемо дан. Kao да је само извођење акције само подгрејало апетит за њим, и жељу да га још једном, натенане упијемо у миру. Једноставно, њега не можете да се заситите, он у човеку развија неку врсту здраве зависности. И знам да ћу то урадити још пуно пута (Боже здравља), јер овај масив, који чини крајњи источни обронак јужног Кучаја, располаже таквим садржајима, да није никаква случајност што је баш то подручје прво стављено под законску заштиту након Другог светског рата, колико год у међувремену био мало познат широј јавности.
Има акција, чији је темпо у солидној мери условљен динамиком конфигурације терена, јер та појава невероватно мотивише да идете напред, а да при том уопште нисте уморни. Вуче Вас оно што видите испред себе, призори, који Вам пију из очију, и то заокупља у толикој мери, да на друге ствари готово и не мислите. Једноставно речено, све што је лепо брзо прође, па је то вероватно и разлог што се на неке излете иде опет и опет.
Мишљења сам да Ђердап, а нарочито Мироч, не треба комбиновати ни са чим другим, у циљу прављења некакве атрактивне „руске салате“, која би привукла што више различитих планинарских жанрова и укуса. Та предивна, чаробна груда, крије у својим шумовитим недрима прави трезор природних драгуља, ушушканих у дубине зеленог и плавог... Он доминира изнад и званично најлепшег тока европског речног дива – Казанима; са његових стена пружају се видици до Карпата, овековечени у многе антологијске фотографије. Кречне стене над гвозденим вратима широке пробојнице, представљају симбол за читав предео Националног парка „Ђердап“, а појединца задивљују и напајају без обзира колико пута ту долазио.
Poznanici na samu ideju su rekli da sam lud, i da bolje idem kao sav “normalan” svet vozom ili busom. Inače jedan od najvećih, sa razlogom, protivnika puta su bili moji roditelji, koji su mi bezuspešno nudili avionsku kartu Beograd – Tivat, što sam kroz smeh odbijao. Imao sam neverovatno jaku motivaciju i razlog da stignem do Kotora, koji ni na karti nije blizu. Neko me je dole čekao, neko bez koga avantura ne bi bila ista. Naime nekoliko osoba je bilo virtuelno sa mnom, znaju one o kome pričam. Pa da krenemo...
Лазарев кањон, као и његово непосредно окружење није обична траса коју треба прећи у задатом времену на некој тамо планинарској акцији; то је тест стрпљивости и доследности, односно – менталне кондиције. Не марећи да ли ће му икада неко доћи, он своје двери отвара једино чврсто решеним намерницима, који са њим тад остају у трајној вези, а за то је потребна заиста јака жеља и спремност да се прописно изгребете пробијајући се кроз стрњаке до његових прелепих, величанствених литица; да са све кућицом на леђима прођете све његове коридоре, ма чиме Вас изненадиле препреке које ће Вам сервирати.
Трагајући за подацима о иначе најсевернијем станишту РУНОЛИСТА у нас, иначе скоро откривеном, пажња ми се заварила за једну фотографију, чији је аутор Срђан Белиј, и нисам се могла смирити док тамо нисам отишла. А на њој речица између божанствених вертикалних литица, а вегетација по њима, била је налик веловима у свим нијансама зелене боје. Касније, када сам се нашла на лицу места, направила сам стотине сличних фотографија; заправо, ту не можете да престанете да шкљоцате, јер Бели Рзав је типичан пример оне врсте пејсажа, која Вам се представља недвосмисленом лепотом, бацајући у еуфорију, јер се ради о раскошној лепоти која запоседа сву пажњу.
U želji da kvalitetno odgovorim na razumljivo pitanje "Postoji li u ovoj zemlji za tebe još nešto sem Kučaja?", počeo samda se uzdržavam organizovanja tura ka Kučaju, tumarajući po nekim drugim destinacijama, otkrivajući druga, nova i drugačija mesta. Ali jednu stvar moram da priznam: da je kojim slučajem područje Kučaja jedino planinsko područje u Srbiji, da u ovoj zemlji nema drugih prirodnih lepota, ne bismo bili ni za šta suštinski uskraćeni. Za bajkera ova drska tvrdnja ima još veću težinu, jer Kučajski šumski putevi kao da su pravljeni da budu ogroman MTB lavirint na otvorenom prostoru, sa trasom kao stvorenom za ničim pomućeno, višednevno bajkersko zadovoljstvo.
Oko 6 sam uskočio u sedlo i, dok su se poslednje kapi još cedile iz atmosfere, ja sam već bio sa spoljne strane gradskog tranzitnog autoputa. Jezdeći kroz mirisno poslepodne uz dolinu Horjulštice, s olakšanjem sam konstatovao da se oblaci razilaze, baš kako mi je vremenska prognoza obećala. Horjulštica teče kroz najobičniju pastoralnu dolinicu između šumovitih brežuljaka sa kojih se cedi ovaj protekli pljusak (a i prethodna višednevna kiša, čini mi se) i sama po sebi baš i ne privlači čoveka da prođe kroz nju, ali genijalni geografski položaj Ljubljane me prosto tera da bar u jednom smeru iskoristim bicikl kao prevozno sredstvo do nekih zanimljivih predela koji su praktično iza ćoška. A iznad prozaičnog dolinskog pejzaža šepurila se grandiozna duga.
У петак поподне, кренули смо ка Великом Кршу и Столу, или тачније дому ПД „Црни врх“, који засигурно има најбољи могући положај који може имати један планинарски дом. Место, где када се пробудите, можете испијати јутарњу кафу уз најлепши видик. Е, то ја називам одмором! А након кафице, шумском стазом пречимо пут ка превоју Цепе, те након изласка из шуме, пред нама се указује Његово Планинско Височанство – Велики Крш. Време ведро, топло и суво, Богом дано за успон на најлепши, најмаркантнији гребен Балкана (дозволићете, молим Вас), који је у ово време обрастао јоргованима и перуникама. И можете рећи да сам „брутални хедониста“, али нека ми нико не каже да такве лепоте не мотивишу за трошење гојзерица...
У многим материјалима, чак и оним тривијалним – туристичким, пише да је планина Тара добила име по старословенском добром божанству ТАР, који је ту решио да проведе свој божански живот. У литератури о Словенској митологији (бар оној којом лично располажем), не нађох бога Тара, али зато знам да када је 1996. године НП „Тара“ посетио директор европске федерације за заштиту природе и националних паркова, др Еткин Кларк, је рекао – Ја овако замишљам Рај –.
Homolje, to fenomenalno parče istočne Srbije, koje kao da spava, ušuškano u svoja prebiblijska verovanja, još od antičkih vremena, ako izuzmemo Dragaševićeve putopise. Idealna mreža transverzala po gotovo svim grebenima njegovih blago zatalasanih vrhova; prelepe rečne doline čiji tokovi sijaju liskunom pod suncem, i još lepše šume što prekrivaju vulkanske masive, bogate rudom, koje su možda u ovo vreme buđenja prirode i najpodesnije za lepo, napajajuće pešačenje. Uputivši se preko Požarevca ka Kučevu, naše odredište je bilo samo središte „srpskog El Dorada“. Neresnica, Kučajna, Blagojev kamen – sve su to toponimi, poznati po nalazima zlatnih žila, a ispirački zanat nešto od čega i danas neke porodice žive...
Prijatan, sunčan prolećni dan, petoro fribajkera i žarka želja da se upoznaju nepoznate strane Beljanice. Krenuli smo od Suvog Dola ka Busovati, "otkrili" jedno lepo jezerce, izborili se sa kamenitim putem koji vodi kroz dolinu Stenjke, uživali u blaženom miru Busovate, da bismo se za kraj opustili nizbrdo ka dolini reke Busovate i pored Buka vratili na polazište. Ukupno 41 km pređenog puta i oko 1100 m uspona za nešto manje od 5 sati efektivne vožnje. Ovim je njuškanje po severnim delovima Beljanice tek započeto...
Nekada davno, u klisurastoj dolini rečice Perast, nahodio se veliki pećinski sistem, od koga su danas ostali tek tragovi. Jedan od njih, kao lučno izvijeni prirodni kameni most, zaštićen je kao spomenik prirode – prerast Samar. To je tek prvi utisak na putanji od 15 kilometara, kojom sam želela da obuhvatim neke lepe stvari. Jer zaista, radi se o „bezimenom“ mestu, negde u predelu tromeđe između Homolja, Dubašnice i Južnog Kučaja. Idući putem Žagubica – Bor, od Borskog jezera skreće se desno i staje se tačno na dvanaestom kilometru puta, gde se osim par pojata sa leve, nalazi i jedno prelepo stablo, raskošne, sferične krošnje na livadi sa desne strane puta. Samo to i ništa više...
Ljudi moji, kako ja sada ovde da vam opišem pogled, sa AMFITEATRA vrha Kločanica, i panoramu u punih 360 stepeni ???! Pa ovo je presto Južnog Kučaja! Ovo je učionica geografije pod vedrim nebom! Zapravo i neznam odakle da počnem kada su vidici otvoreni U PUNOM KRUGU! Mogla bih da odštampam 11-odelnu panoramu i oblepim njome sva četiri zida dnevne sobe... Huh! Da počnem po stranama sveta, otprilike, kao kada daju spisak glumaca filma i naznače da je to po abecednom redu, a ne nekakvoj važnosti... :-)
U subotu, prvog marta, planina Vukan bila je stecište planinara koji su odlučili da prokrstare ovom lepom homoljskom planinom, a pretežno sunčan dan zaokružio je, mogla bih da kažem, kompletan doživljaj. I dok je u Beogradu kasno popodne besneo vetar, nas je kiša zatekla tek poslednji sat pri silasku, tek toliko da je samo po neko izvadio kabanicu. Dok ona prava kiša nije omela kupanje u toplim, sumpornim vodama Ždrela.
Velika bajkerska avantura po Staroj planini miholjskog leta 2006. tekst by Sale photos by Neven Željko Sale Mapa - I dan Mapa - II dan Mapa - III dan Mapa - III dan (2) Profil visine - I dan Profil visine - II da...
Prošavši prašnjavi i neugledni Tutin zgazio sam pedalu uz već konkretnij uspon uz planinu Hum na obodu Visoravni. Uspon je jedan od onih hohštaplerskih – prevoj je vazda malo ispred, ali iza njega je još jedan, pa još malo, a čovek uopšte nema osećaj da penje planinu. Ugledavši antenu na vrhu sledećeg brda, pomislio sam da bi to konačno bilo to, i stvarno, iza sledećeg prevoja - dobrih pola kilometra iznad Tutina - pogled koji sam penjući se držao isključivo na levoj strani sada se pod širokim uglom razbaškario po blago zatalasanoj poljani kroz koju vijuga širok i dobro utaban zemljani put. A ha, tu smo.
Vranjanci Goran, Dobri, Dragan, Pera i Miroslav prošlog leta su se na biciklima otkotrljali do Ohridskog i Prespanskog jezera, a potom se uspešno dokotrljali nazad u Vranje. Putovanje je prošlo bez problema pre svega zahvaljujući izuzetnoj samodisciplini i strogom poštovanju devize "ako se faćaš, faćaj se za dab".
Ustajemo i nakon kraćeg cvokotanja, a posle obilnog doručka i jutarnje kafe-tine, krećemo put Midžora. Ja sa Trekom, a Beka sa puno vedrine, vodom i koficom za branje borovnica. Beka i Dragan na usponu od rasklimanog Babinog zuba, kroz talog zalazećeg sunca i naslage mesečine, do vidika dostojnih Manvea, uzvišenog kralja Valara, iz zemlje Numenoreanske. Džormi!
Igor i Miloš pedaliraju od Valjeva na Taru i nazad, preko debelih brda, putevima koji su se isprva smejali na suncu a posle plakali na kiši. Ali i kiša je deo života na dva točka, što su oni filozofski prihvatili i našli zadovoljstvo i u jedrenju niz kapi koje padaju sa neba...
Jedna lepa ideja o pohodu Svetoj Gori i Hilandaru potekla je od crkve u Vranju i naišla na odziv među biciklistima amaterima. Organizovana je pratnja lekara i ambulantnih kola. Na startu pred crkvom bilo je 8 učesnika pohoda i dvojica van grupe koji su imali nameru da ih otprate do Mladog Nagoričana i da se zatim vrate. Dogodilo se nešto drugo o čemu možete čitati u priči.
Guduranje od Vlasinskog jezera do Zvonačke banje po principu "udri pravo, a put će se već naći", poseta uvek divnom kanjonu Jerme, krug preko Dimitrovgrada, Vidliča i Basare, otkrivanje izvanrednog kanjona Temštice, spavanje kod psihički rastrojenih čobana i sretanje sa vodopadima, uspon na Babin Zub... Studijsko putovanje uz bugarsku granicu, u aranžmanu agencije Grlom u Jagode Tours.
Prvi put sam učestvovao u ovoj interesantnoj akciji koja se već deset godina održava svake godine u drugom delu Evrope. Ovaj jedanaesti "BIKETOUR" prošao je kroz Rumuniju, Srbiju i Bugarsku. Trajao je pet nedelja - od 28. jula do 2. septembra. Polazak je bio u Temišvaru, a cilj u Sinjemorecu na obali Crnog mora. Osnovni ciljevi ove akcije su: - ekološki održivi transport i gradovi bez automobila - podrška lokalnim sličnim inicijativama - povezivanje nevladinih organizacija u mrežu na Balkanu
Predrag Supurović: "Izlet je organizovan u okviru Dečje nedelje. Okupljeno je petnaestak srednjoškolaca, u pratnji su bili doktor i četiri iskusna biciklista. Vreme je bilo odlično tako da je dan bio u potpunosti ispunjen uživancijom."Elem, pogledajte na užičkom FB sajtu kako su u nedelji dece tamošnji ljubitelji pedalanja pođetinjili...
Jone i ja smo 1999. ponovili (ali i proširili) letnju turu iz '98. godine, i nismo se pokajali. Napravili smo puno kilometara, puno nezaboravnih vožnji. Visoka Tara i nepregledne livade, krš i šume Sinjajevine su prava otkrića sezone, a toliko je toga još ostalo da otkrijemo nekom drugom prilikom... Pregršt utisaka, oko 150 fotografija - sve se to krčkalo u našem centru za inspiraciju, i evo priče koja će vam, verujemo, dočarati svu lepotu ovakvih pustolovina.
Boris Pavlović putuje od Beograda do Skoplja i nazad, obavljajući važno istraživanje kvaliteta bureka na ovom potezu. Sponzori puta: holandski hemijski gigant "Akzo" i mile em drage šarene nogice. Specijalno priznanje za moralnu podršku: posada granične policije ("Ti dečko bolje da nađeš devojku").
U prevodu na hrvatski: velika muvačina po predelima centralne i Južne Srbije. Fantastične avanture neverovatnog Stanketa. Evo, ovde! Upozorenje: materijal sadrži lascivne fotografije kupanja u kadi, te se ne preporučuje mlađima od 18 godina. Na većem broju fotografija nalazi se i Stanke.
Šule nas vodi na kružnu turu po okolini Podgorice, na put omeđen Malom Rijekom, Tarom i Moračom. Vozimo do Veruše, do Kolašina i manastira Morača, pretimo Haškom tribunalu, na kraju se vraćamo u... Titograd.
Godina je 1980. Prerana smrt druga Tita ostavila nas je same i nezaštićene, druga Miloševića još nije bilo na vidiku. Usred sveopšteg očajanja, jedan momak se u srcu Crne Gore sprema za svoje prvo putovanje na more i prvo putovanje biciklom. Pozajmljena vreća za spavanje, ranac napravljen od džaka za krompir, mnogo entuzijazma... no pustimo Šuleta da ispriča sve po redu.
Čile je crevo u najudaljenijem uglu sveta, dugačko 4300km, prosečno široko samo 180km. Nalazi se tamo gde se "zemlja završava", što reč "Čile" znači na sllikovitom jeziku njegovih indijanskih prastanovnika. Ogroman zid Anda graniči ovaj uski pojas zemlje sa Pacifičkim okeanom. Putnik u Čileu nailazi na ekstremne kontraste: olujne litice, prašume i večiti led na jugu, obradivi predeli oko jezera u podnožju snegom pokrivenih vulkana u središtu zemlje...
Sashav: Dragan Stanković i ja smo 28. avgusta 1999. krenuli u novu avanturu po Istočnoj Srbiji. Sem kratkih SMS izveštaja, sad je tu i ostatak priče. Kišno vreme nas je omelo da napravimo više dobrih fotografija, ali verujem da će vam i ono što ćete videti i pročitati dočarati magičnu privlačnost ovog poluzaboravljenog dela zemlje koji je, što zbog prirodnih lepota, što zbog pogodnih puteva i staza bez saobraćaja, pravi raj za bicikliste.
"Početak djeluje optimistički, lagana vožnja novom Cetinjskom džadom sa jednim usponom do na vr' Kokota (tako se to zove), nekih 2km sa visinskom razlikom od 200 m. E, to mjesto se zove za Cetinjane "pogled u svijet" i zaista, odatle se lijepo vidi većina visokih planina, kao nagrada za trud. To su npr. Komovi, Maganik, Kamenik, Žijevo, Prokletije, Prekornica i zamisli - Podgorica."
"Orahovo je već planinsko mjesto, na oko 850-900 mnm i na 27-28km od Podgorice. Podgorica? Gdje to beše? Ovdje već počinje šuma, prava šuma, kiseonik se penje na opasnih 20%, simptomi trovanja se već javljaju... Gdje je sad najbliži auspuh, da se čovjek malo povrati?"
Igor piše o letnjem putovanju od Beograda do Boke Kotorske. Pedalanje, znojenje, cunjanje, gledanje, mirisanje, sanjanje, truckanje, kupanje... u društvu sa Nešom Petronijevićem. Autor se posebno osvrće na najnoviji trend u umetnosti kampovanja - spavanje u krečani (SPUK). Možda će se posle ove priče nadležni smilovati da formiraju mrežu krečana u našoj zemlji (YUMK), kako bismo mogli da organizujemo ture po sistemu "od krečane do krečane" (OKDK).
Siđosmo mi tako sa autostrade i prođosmo kroz Ostružničke sokake, kad ono, na izlasku iz mesta, čeka nas glavna "zabava" dana - blato na putu kakvo bi rado iznajmili za slikanje Camel Trophy postera :) Ja se tog puta sećam iz suvih dana, i sećam ga se kao u celosti asfaltnog (mada bi mogao da bude i malo manje rupičast). Danas na njemu mestimično nikako nije bilo moguće dokazati njegovu asfaltnu prirodu...
"Taman smo ušli u Mitrovicu, kad iza nas: BUMMMM, i crni dim. 'Jovo, jesmo li malopre prošli pored kasarne?' 'Aha.' 'U jebote...' "
Stari UNIS petobrzinac kupljen pre 12 godina je potpuna olupina. Nema prednje kočnice (visi samo sajla), menjač polu-radi (neće da prebaci u petu brzinu), bandaši su totalno izrovani i izsavijani, pa zadnja kočnica em ne prijanja dobro em škripi užasno (paknovi su, cenim, otišli). Sedište je užasno, pa sam preko njega nalepio 10cm sunđera što je malo popravilo stvar (sa naglaskom na malo)...
"A onda je usledio najneverovatniji makadam - spuštanje u Veliko Plavetnilo kanjona Pive putem koji je napravljen suprotno svim zakonima fizike, na mestu gde bi svako trezven zaključio da ne može biti puta."
"Mislim da nema bicikliste koji ne bi zaključio da se zbog tog spusta vredi popeti gore :) Mestimične vrlo kratke uzbrdice u povratku nipošto ne mogu da pomute radost globalne nizbrdice od nekih 23-24 km, kroz jedan od najlepših delova Šumadije. Dugo se ide najvišim grebenom u kraju, gde god da se osvrneš duboke, šumovite doline su svuda unaokolo, a niži vrhovi konstantno ispod tebe, spuštao se ili penjao. U povratku prođe već nekih 12 km jurcanja nizbrdo pre nego što se zaista stekne utisak da se put spušta!"
Miša-iz-Niša (Miša Kolić) nam je poslao priču o divljenja vrednom putovanju biciklima od Niša, preko Bugarske, Turske i Sirije - do Jordana i Crvenog mora. "Dva meseca na putu. Biciklima do Crvenog mora. Vreme i graditelji vremena. Okrećući pedale postajemo svesni čudesne transformacije prostora u vreme..."
Ilija Neša su su '97. godine putovali preko već vruće Metohije do Bjelasice i njenih jezera. Potom su se preko Kolašina prišunjali do Rikavačkog jezera, na samoj albanskoj granici. Malo nakon njihovog povratka pokrajina je definitivno proključala. Koincidencija? Ili su dva beogradska provokatora na biciklima natovarenim bisagama bila kap koja je prepunila kosovsku čašu?
Pogledajte kako su Neša i Miki bez većih problema dopedarali na Kopaonik, i usput još jednom dokazali da za skitanje na metalnom konjiću nije potrebno biti vanzemaljac - dovoljno je samo potajno verovati da u Univerzumu nismo sami, i da su kanali na Marsu ostaci biciklističkih staza.
"Iz Despotovca smo krenuli ka Resavici - takodje fantastičan put kroz kanjon Resave! Uporedo sa asfaltnim putem idu reka i pruga. Tu smo doživeli nešto neverovatno (Bane tvrdi da ja često preterujem, ali za ovo se slaže da je istina:)) ..."










































































