naša i vaša putovanja na dva točka

Freebiking turoteka je teka opisa malih, kratkih, dužih, dugih, lepih, ružnih… i ostalih vožnji i putovanja biciklom na koje su išli fribajkeri i prijatelji, rodbina i poznanici, dopisni i počasni članovi FreeBiking pokreta.
Možda će vas zanimati i Baza jeftine spavke – spisak planinarskih domova i drugih finansijski miroljubivih mesta za prenoćište na našim prostorima.
Bili ste negde gde mi nismo, ili ste isto mesto doživeli drugačije? Registrujte nalog i štrikajte priču!
Imate primedbu, dopunu, ispravku, znate da je negde napravljen novi put ili da je (verovatnije) uništen stari, da je negde urađen novi asfalt ili da je (verovatnije) neko ukrao stari? Javite nam.
Putopisi u Freebiking turoteci (od najnovijih prema starijim)
- Fruška gora okupirana slobodom freebikera - 18. jul 2011. - Igor Bardić
- Izmedju peščanih dina - 22. januar 2011. - shebez
- Shqiperia – Severna Albanija - 21. januar 2011. - VladaS
- Golijski vez - 5. novembar 2008. - Bluealek
- Od Titela do Refresh festivala (Kotor) - 7. septembar 2008. - Freebiking
- Uranjanje u tajnu - 15. jul 2008. - Bluealek
- Kroz zapadnu Sloveniju - 3. jul 2008. - jovanovic
- Duboko u Beljaničkom severu - 20. april 2008. - Bluealek
- U potrazi za prapočetkom - 31. oktobar 2006. - Bluealek
- Sitan brauz po Pešteru - 7. septembar 2005. - jovanovic
- Ohridska tura - 7. septembar 2003. - Freebiking
- Elendili na Midžoru - 7. jul 2003. - Freebiking
- Jedna Tara, a dva bicikla - 18. januar 2003. - Freebiking
- Vranjanski omnibus - 11. jun 2002. - Freebiking
- Od Vlasine do Stare planine - 18. januar 2002. - Freebiking
- Biketour 2001. - 2. novembar 2001. - Freebiking
- Izlet kroz kanjon reke Đetinje - 18. jul 2001. - Freebiking
- Leto 99 - 14. januar 2001. - Freebiking
- Do Skoplja i nazad (extended version) - 2. avgust 2000. - Freebiking
- Velikosrpska centralistička tura - 15. maj 2000. - Freebiking
- U rečnom trouglu (160km) - 1. mart 2000. - Freebiking
- Daj mi ličnu kartu! - 15. januar 2000. - Freebiking
- Avantura na kraju sveta - 20. oktobar 1999. - Freebiking
- Istočna Srbija - nastavak otkrivanja... (555 km) - 18. oktobar 1999. - Bluealek
- Kružna etapa preko Rijeke Crnojevića (95km) - 1. oktobar 1999. - Freebiking
- Tura preko teritorije Kuča i Malesije (70km) - 1. oktobar 1999. - Freebiking
- O krečano, majko naša (1040km) - 9. avgust 1999. - Freebiking
- Upornost se isplati (~50km) - 17. jun 1999. - Freebiking
- Ratna vožnja br.1 (114km) - 17. jun 1999. - Freebiking
- Pirot i okolina - 15. jun 1999. - Freebiking
- Leto 98 - 1100 km od Beograda do mora - 19. septembar 1998. - Bluealek
- I bi Rajac (230km) - 30. maj 1998. - Freebiking
- Put preko šest mora i šest gora (4200km) - 5. novembar 1997. - Freebiking
- Opkoljavanje Albanije (430km) - 18. avgust 1997. - Freebiking
- Na krov Srbije... biciklom? (329km) - 29. jun 1996. - Freebiking
- Od Lazarevca do Ravanice: hodočašće ka medu (263 km) - 1. jun 1993. - Freebiking
Fruška gora okupirana slobodom freebikera? Kako neka planina može da bude okupirana slobodom? Šta su to freebikeri? Hajde da pokušam da objasnim...
Zvuk starog telefonskog zvona… Uff… pa to je zvuk alarma na mobilnom telefonu koji me je uporno budio. Snoozio sam ga za još pet minuta… Ne vredi, uporan je i reših nevoljno da se pridignem. Sunce još nije izašlo iza horizonta, vikend je i svi spavaju. Polako sam počeo da skupljam stvari po kući i da se spremam za današnji izlet koji sam dogovorio sa drugarima.
Bog(a), Theth, Gimaj ili odraz Meseca na Zemlji – Jasanova, ta siva, prašnjava kamenolomska koncentracija kuća; a svi nadvijeni kršem iznad kojih ne retko i u letnjem danu protutnja parajuća grmljavina, skrećući pažnju na sebe poput moćnih stražara koji će tu stajati još nekoliko vekova, iznova ispraćajući stare i dočekujući buduće snegove i smene doba, kao i generacije već sasvim retkih gorštaka koji žive podno njih.
U večitom traganju za idealnim trasama za naše gvozdene konjiće ovo nije bila prva poseta Goliji, ali su prošle nedopustive tri godine otkako smo ovu bajkovitu planinu prepunu četinarskih šuma kao sa razglednice pomalo nehajno presekli svojim točkovima na dva dela, praveći krug iz smera Goča i Kopaonika u maju 2005. Tada smo sebi obećavali da ćemo se brzo vratiti, dok nam je pogled mahnito lutao upijajući prizore koji su nas zasipali sa strmih šumovitih padina i iz dubokih rečnih dolina, žureći da se u trci sa sumrakom od izvorišta Studenice spustimo u Deviće, videvši na tom putu više intrigantih šumskih puteljaka koji vode neznano kud nego bilo gde u bližoj okolini.
Poznanici na samu ideju su rekli da sam lud, i da bolje idem kao sav “normalan” svet vozom ili busom. Inače jedan od najvećih, sa razlogom, protivnika puta su bili moji roditelji, koji su mi bezuspešno nudili avionsku kartu Beograd – Tivat, što sam kroz smeh odbijao. Imao sam neverovatno jaku motivaciju i razlog da stignem do Kotora, koji ni na karti nije blizu. Neko me je dole čekao, neko bez koga avantura ne bi bila ista. Naime nekoliko osoba je bilo virtuelno sa mnom, znaju one o kome pričam. Pa da krenemo...
U želji da kvalitetno odgovorim na razumljivo pitanje "Postoji li u ovoj zemlji za tebe još nešto sem Kučaja?", počeo samda se uzdržavam organizovanja tura ka Kučaju, tumarajući po nekim drugim destinacijama, otkrivajući druga, nova i drugačija mesta. Ali jednu stvar moram da priznam: da je kojim slučajem područje Kučaja jedino planinsko područje u Srbiji, da u ovoj zemlji nema drugih prirodnih lepota, ne bismo bili ni za šta suštinski uskraćeni. Za bajkera ova drska tvrdnja ima još veću težinu, jer Kučajski šumski putevi kao da su pravljeni da budu ogroman MTB lavirint na otvorenom prostoru, sa trasom kao stvorenom za ničim pomućeno, višednevno bajkersko zadovoljstvo.
Oko 6 sam uskočio u sedlo i, dok su se poslednje kapi još cedile iz atmosfere, ja sam već bio sa spoljne strane gradskog tranzitnog autoputa. Jezdeći kroz mirisno poslepodne uz dolinu Horjulštice, s olakšanjem sam konstatovao da se oblaci razilaze, baš kako mi je vremenska prognoza obećala. Horjulštica teče kroz najobičniju pastoralnu dolinicu između šumovitih brežuljaka sa kojih se cedi ovaj protekli pljusak (a i prethodna višednevna kiša, čini mi se) i sama po sebi baš i ne privlači čoveka da prođe kroz nju, ali genijalni geografski položaj Ljubljane me prosto tera da bar u jednom smeru iskoristim bicikl kao prevozno sredstvo do nekih zanimljivih predela koji su praktično iza ćoška. A iznad prozaičnog dolinskog pejzaža šepurila se grandiozna duga.
Prijatan, sunčan prolećni dan, petoro fribajkera i žarka želja da se upoznaju nepoznate strane Beljanice. Krenuli smo od Suvog Dola ka Busovati, "otkrili" jedno lepo jezerce, izborili se sa kamenitim putem koji vodi kroz dolinu Stenjke, uživali u blaženom miru Busovate, da bismo se za kraj opustili nizbrdo ka dolini reke Busovate i pored Buka vratili na polazište. Ukupno 41 km pređenog puta i oko 1100 m uspona za nešto manje od 5 sati efektivne vožnje. Ovim je njuškanje po severnim delovima Beljanice tek započeto...
Velika bajkerska avantura po Staroj planini miholjskog leta 2006. tekst by Sale photos by Neven Željko Sale Mapa - I dan Mapa - II dan Mapa - III dan Mapa - III dan (2) Profil visine - I dan Profil visine - II da...
Prošavši prašnjavi i neugledni Tutin zgazio sam pedalu uz već konkretnij uspon uz planinu Hum na obodu Visoravni. Uspon je jedan od onih hohštaplerskih – prevoj je vazda malo ispred, ali iza njega je još jedan, pa još malo, a čovek uopšte nema osećaj da penje planinu. Ugledavši antenu na vrhu sledećeg brda, pomislio sam da bi to konačno bilo to, i stvarno, iza sledećeg prevoja - dobrih pola kilometra iznad Tutina - pogled koji sam penjući se držao isključivo na levoj strani sada se pod širokim uglom razbaškario po blago zatalasanoj poljani kroz koju vijuga širok i dobro utaban zemljani put. A ha, tu smo.
Vranjanci Goran, Dobri, Dragan, Pera i Miroslav prošlog leta su se na biciklima otkotrljali do Ohridskog i Prespanskog jezera, a potom se uspešno dokotrljali nazad u Vranje. Putovanje je prošlo bez problema pre svega zahvaljujući izuzetnoj samodisciplini i strogom poštovanju devize "ako se faćaš, faćaj se za dab".
Ustajemo i nakon kraćeg cvokotanja, a posle obilnog doručka i jutarnje kafe-tine, krećemo put Midžora. Ja sa Trekom, a Beka sa puno vedrine, vodom i koficom za branje borovnica. Beka i Dragan na usponu od rasklimanog Babinog zuba, kroz talog zalazećeg sunca i naslage mesečine, do vidika dostojnih Manvea, uzvišenog kralja Valara, iz zemlje Numenoreanske. Džormi!
Igor i Miloš pedaliraju od Valjeva na Taru i nazad, preko debelih brda, putevima koji su se isprva smejali na suncu a posle plakali na kiši. Ali i kiša je deo života na dva točka, što su oni filozofski prihvatili i našli zadovoljstvo i u jedrenju niz kapi koje padaju sa neba...
Jedna lepa ideja o pohodu Svetoj Gori i Hilandaru potekla je od crkve u Vranju i naišla na odziv među biciklistima amaterima. Organizovana je pratnja lekara i ambulantnih kola. Na startu pred crkvom bilo je 8 učesnika pohoda i dvojica van grupe koji su imali nameru da ih otprate do Mladog Nagoričana i da se zatim vrate. Dogodilo se nešto drugo o čemu možete čitati u priči.
Guduranje od Vlasinskog jezera do Zvonačke banje po principu "udri pravo, a put će se već naći", poseta uvek divnom kanjonu Jerme, krug preko Dimitrovgrada, Vidliča i Basare, otkrivanje izvanrednog kanjona Temštice, spavanje kod psihički rastrojenih čobana i sretanje sa vodopadima, uspon na Babin Zub... Studijsko putovanje uz bugarsku granicu, u aranžmanu agencije Grlom u Jagode Tours.
Prvi put sam učestvovao u ovoj interesantnoj akciji koja se već deset godina održava svake godine u drugom delu Evrope. Ovaj jedanaesti "BIKETOUR" prošao je kroz Rumuniju, Srbiju i Bugarsku. Trajao je pet nedelja - od 28. jula do 2. septembra. Polazak je bio u Temišvaru, a cilj u Sinjemorecu na obali Crnog mora. Osnovni ciljevi ove akcije su: - ekološki održivi transport i gradovi bez automobila - podrška lokalnim sličnim inicijativama - povezivanje nevladinih organizacija u mrežu na Balkanu
Predrag Supurović: "Izlet je organizovan u okviru Dečje nedelje. Okupljeno je petnaestak srednjoškolaca, u pratnji su bili doktor i četiri iskusna biciklista. Vreme je bilo odlično tako da je dan bio u potpunosti ispunjen uživancijom."Elem, pogledajte na užičkom FB sajtu kako su u nedelji dece tamošnji ljubitelji pedalanja pođetinjili...
Jone i ja smo 1999. ponovili (ali i proširili) letnju turu iz '98. godine, i nismo se pokajali. Napravili smo puno kilometara, puno nezaboravnih vožnji. Visoka Tara i nepregledne livade, krš i šume Sinjajevine su prava otkrića sezone, a toliko je toga još ostalo da otkrijemo nekom drugom prilikom... Pregršt utisaka, oko 150 fotografija - sve se to krčkalo u našem centru za inspiraciju, i evo priče koja će vam, verujemo, dočarati svu lepotu ovakvih pustolovina.
Boris Pavlović putuje od Beograda do Skoplja i nazad, obavljajući važno istraživanje kvaliteta bureka na ovom potezu. Sponzori puta: holandski hemijski gigant "Akzo" i mile em drage šarene nogice. Specijalno priznanje za moralnu podršku: posada granične policije ("Ti dečko bolje da nađeš devojku").
U prevodu na hrvatski: velika muvačina po predelima centralne i Južne Srbije. Fantastične avanture neverovatnog Stanketa. Evo, ovde! Upozorenje: materijal sadrži lascivne fotografije kupanja u kadi, te se ne preporučuje mlađima od 18 godina. Na većem broju fotografija nalazi se i Stanke.
Šule nas vodi na kružnu turu po okolini Podgorice, na put omeđen Malom Rijekom, Tarom i Moračom. Vozimo do Veruše, do Kolašina i manastira Morača, pretimo Haškom tribunalu, na kraju se vraćamo u... Titograd.
Godina je 1980. Prerana smrt druga Tita ostavila nas je same i nezaštićene, druga Miloševića još nije bilo na vidiku. Usred sveopšteg očajanja, jedan momak se u srcu Crne Gore sprema za svoje prvo putovanje na more i prvo putovanje biciklom. Pozajmljena vreća za spavanje, ranac napravljen od džaka za krompir, mnogo entuzijazma... no pustimo Šuleta da ispriča sve po redu.
Čile je crevo u najudaljenijem uglu sveta, dugačko 4300km, prosečno široko samo 180km. Nalazi se tamo gde se "zemlja završava", što reč "Čile" znači na sllikovitom jeziku njegovih indijanskih prastanovnika. Ogroman zid Anda graniči ovaj uski pojas zemlje sa Pacifičkim okeanom. Putnik u Čileu nailazi na ekstremne kontraste: olujne litice, prašume i večiti led na jugu, obradivi predeli oko jezera u podnožju snegom pokrivenih vulkana u središtu zemlje...
Sashav: Dragan Stanković i ja smo 28. avgusta 1999. krenuli u novu avanturu po Istočnoj Srbiji. Sem kratkih SMS izveštaja, sad je tu i ostatak priče. Kišno vreme nas je omelo da napravimo više dobrih fotografija, ali verujem da će vam i ono što ćete videti i pročitati dočarati magičnu privlačnost ovog poluzaboravljenog dela zemlje koji je, što zbog prirodnih lepota, što zbog pogodnih puteva i staza bez saobraćaja, pravi raj za bicikliste.
"Početak djeluje optimistički, lagana vožnja novom Cetinjskom džadom sa jednim usponom do na vr' Kokota (tako se to zove), nekih 2km sa visinskom razlikom od 200 m. E, to mjesto se zove za Cetinjane "pogled u svijet" i zaista, odatle se lijepo vidi većina visokih planina, kao nagrada za trud. To su npr. Komovi, Maganik, Kamenik, Žijevo, Prokletije, Prekornica i zamisli - Podgorica."
"Orahovo je već planinsko mjesto, na oko 850-900 mnm i na 27-28km od Podgorice. Podgorica? Gdje to beše? Ovdje već počinje šuma, prava šuma, kiseonik se penje na opasnih 20%, simptomi trovanja se već javljaju... Gdje je sad najbliži auspuh, da se čovjek malo povrati?"
Igor piše o letnjem putovanju od Beograda do Boke Kotorske. Pedalanje, znojenje, cunjanje, gledanje, mirisanje, sanjanje, truckanje, kupanje... u društvu sa Nešom Petronijevićem. Autor se posebno osvrće na najnoviji trend u umetnosti kampovanja - spavanje u krečani (SPUK). Možda će se posle ove priče nadležni smilovati da formiraju mrežu krečana u našoj zemlji (YUMK), kako bismo mogli da organizujemo ture po sistemu "od krečane do krečane" (OKDK).
Siđosmo mi tako sa autostrade i prođosmo kroz Ostružničke sokake, kad ono, na izlasku iz mesta, čeka nas glavna "zabava" dana - blato na putu kakvo bi rado iznajmili za slikanje Camel Trophy postera :) Ja se tog puta sećam iz suvih dana, i sećam ga se kao u celosti asfaltnog (mada bi mogao da bude i malo manje rupičast). Danas na njemu mestimično nikako nije bilo moguće dokazati njegovu asfaltnu prirodu...
"Taman smo ušli u Mitrovicu, kad iza nas: BUMMMM, i crni dim. 'Jovo, jesmo li malopre prošli pored kasarne?' 'Aha.' 'U jebote...' "
Stari UNIS petobrzinac kupljen pre 12 godina je potpuna olupina. Nema prednje kočnice (visi samo sajla), menjač polu-radi (neće da prebaci u petu brzinu), bandaši su totalno izrovani i izsavijani, pa zadnja kočnica em ne prijanja dobro em škripi užasno (paknovi su, cenim, otišli). Sedište je užasno, pa sam preko njega nalepio 10cm sunđera što je malo popravilo stvar (sa naglaskom na malo)...
"A onda je usledio najneverovatniji makadam - spuštanje u Veliko Plavetnilo kanjona Pive putem koji je napravljen suprotno svim zakonima fizike, na mestu gde bi svako trezven zaključio da ne može biti puta."
"Mislim da nema bicikliste koji ne bi zaključio da se zbog tog spusta vredi popeti gore :) Mestimične vrlo kratke uzbrdice u povratku nipošto ne mogu da pomute radost globalne nizbrdice od nekih 23-24 km, kroz jedan od najlepših delova Šumadije. Dugo se ide najvišim grebenom u kraju, gde god da se osvrneš duboke, šumovite doline su svuda unaokolo, a niži vrhovi konstantno ispod tebe, spuštao se ili penjao. U povratku prođe već nekih 12 km jurcanja nizbrdo pre nego što se zaista stekne utisak da se put spušta!"
Miša-iz-Niša (Miša Kolić) nam je poslao priču o divljenja vrednom putovanju biciklima od Niša, preko Bugarske, Turske i Sirije - do Jordana i Crvenog mora. "Dva meseca na putu. Biciklima do Crvenog mora. Vreme i graditelji vremena. Okrećući pedale postajemo svesni čudesne transformacije prostora u vreme..."
Ilija Neša su su '97. godine putovali preko već vruće Metohije do Bjelasice i njenih jezera. Potom su se preko Kolašina prišunjali do Rikavačkog jezera, na samoj albanskoj granici. Malo nakon njihovog povratka pokrajina je definitivno proključala. Koincidencija? Ili su dva beogradska provokatora na biciklima natovarenim bisagama bila kap koja je prepunila kosovsku čašu?
Pogledajte kako su Neša i Miki bez većih problema dopedarali na Kopaonik, i usput još jednom dokazali da za skitanje na metalnom konjiću nije potrebno biti vanzemaljac - dovoljno je samo potajno verovati da u Univerzumu nismo sami, i da su kanali na Marsu ostaci biciklističkih staza.
"Iz Despotovca smo krenuli ka Resavici - takodje fantastičan put kroz kanjon Resave! Uporedo sa asfaltnim putem idu reka i pruga. Tu smo doživeli nešto neverovatno (Bane tvrdi da ja često preterujem, ali za ovo se slaže da je istina:)) ..."







































