Po treći put veselo društvo freebikera kreće u osvajanje srpske piramide.Postaje već tradicija da po završetku biciklističke sezone pokušamo da smanjimo pauzu aktivnosti u prirodi i

iskoristimo priliku da se u toku penjanja razgovorom podsetimo dogodovština u toku sezone.

Pogledajte galerije od prosle godine.https://picasaweb.google.com/104407191602814748151/FreebrtanjeUZimskomDuhuRtnja13km1300mU

                                                                           https://plus.google.com/photos/105257957615872032650/albums/5826020278417278209

Visinski profil
Rtanj-22.12.2013-

Start je kod motela Balašević u 9h.

Obavezno poneti osvetljenje(čeone lampe)

Potrebno je poneti odgovarajuću obuću i odeću za boravak u planini u zimskim uslovima.

Evo i citata jedne  prošlogodišnje učesnice kojoj je bilo prvi put da se druži sa Freebikerima:

Putnik koji je krenuo na put, a nije poneo neku važnu stvar sa sobom, nema drugog izbora nego da je nabavi na samom putu….
Ja sam tog hladnog decembarskog jutra ponela sa sobom dobro raspoloženje, silnu želju za novim ostvarenjima, novu opremu, solidnu fizičku kondiciju, ali sam i mnogo toga dobila na samom putu… Krenuli smo Goran, Luka i ja u 6 izjutra iz Beograda, srećno i brzo stigli do Balaševića, okupili se.. Poznata, draga lica, ali i neki novi ljudi, dobra energija, opipljiva, dovoljno je samo pružiti ruku, počinju da se nižu te Važne Stvari, stvara se niska najplemenitih bisera… Polako krećemo, pohodimo Rtanj. Penjem se „stopalo u stopalo“ (čitaj: točak u točak) sa Kushom, upadam u tragove njegovih cipela, to mi daje sigurnost.. On priča, odvlači mi pažnju od najtežih metara, ja ne gledam unazad, idemo korak po korak, provlačimo se kroz zamrznuto granje, upadamo u dubok sneg, učestvujemo u svakom koraku svakoga od nas. Zadovoljstvo ispunjava nepregledno belo prostranstvo. Luka se muči, hteo je brže, presporo je to za njega, na pola puta do vrha on zna da neće više na planinu, nije to za njega, gde je njegov bicikl, ko je uzeo moj bicikl, sad bih ja to očas, … Luka. Kad sam videla najavu za pohod na Rtanj pozvala sam ga i pitala hoće li da nam se pridruži. Hoće, kaže. Zovem ja njega opet, hvalim se, te nove planinarske cipele, kamašne, štapovi, … On se smejulji, ma, opušteno, ima on dobre cipele. Ja, ajde, ko velim, ne moraju svi da budu tako nestrpljiv i uzbuđeni pred polazak na planinu kao ja, ali, ipak.. Dan pred polazak: halo, Luka, hajde da se dogovorimo, gde da se nađemo, kada da krenemo. – Ma, gde ti je taj Balašević, šta ćeš tako rano u Ripnju? – Jao, kakav Ripanj,… Tako je počelo.
Idemo dalje. Nahranili Luku, dobio volju za nastavak penjanja. A na vrhu, neki novi Luka!!! Ponosan, zadovoljan – šta ti je uspeh! Kratko zadržavanje, okupljanje, fotkanje, osmesi, ali i jak vetar. E, tu su već radile deblje jakne i rukavice. I dan se bliži kraju. Nego, da se malo požuri prema selu. I to je bio izazov, sa mnogo, mnogo smeha, jer je bilo dosta padanja, klizanja, spoticanja o vlastite noge i rođene štapove.. Ma, borila sam se ja sa tim štapovima kako sam znala i umela, Goran me je povremeno opominjao, ali ja se s vremena na vreme i otkačim, znate već, kao kad ste na biciklu, pa zaneseni lepotom prirode oko sebe, mirom, spokojem, a opijeni slobodom koju uvek doživljavate u takvim trenucima, jedan trenutak nastavi beskonačno da traje.. sve dok me ne trgne Banetov glas. – Gazi sneg koji pre tebe niko nije gazio, štapove drži tako da…., ne idi postrance, zabadaj pete u sneg, … Podrška sa svih strana. Sa takvim ljudima svuda se i sve može.
I opet ću

Detaljan dogovor možete pratiti ovde:http://forum.freebiking.org/viewtopic.php?f=3&t=2870

K U Š A   063 85 63 720