U večitom traganju za idealnim trasama za naše gvozdene konjiće ovo nije bila prva poseta Goliji, ali su prošle nedopustive tri godine otkako smo ovu bajkovitu planinu prepunu četinarskih šuma kao sa razglednice pomalo nehajno presekli svojim točkovima na dva dela, praveći krug iz smera Goča i Kopaonika u maju 2005. Tada smo sebi obećavali da ćemo se brzo vratiti, dok nam je pogled mahnito lutao upijajući prizore koji su nas zasipali sa strmih šumovitih padina i iz dubokih rečnih dolina, žureći da se u trci sa sumrakom od izvorišta Studenice spustimo u Deviće, videvši na tom putu više intrigantih šumskih puteljaka koji vode neznano kud nego bilo gde u bližoj okolini.
Poznanici na samu ideju su rekli da sam lud, i da bolje idem kao sav “normalan” svet vozom ili busom. Inače jedan od najvećih, sa razlogom, protivnika puta su bili moji roditelji, koji su mi bezuspešno nudili avionsku kartu Beograd – Tivat, što sam kroz smeh odbijao. Imao sam neverovatno jaku motivaciju i razlog da stignem do Kotora, koji ni na karti nije blizu. Neko me je dole čekao, neko bez koga avantura ne bi bila ista. Naime nekoliko osoba je bilo virtuelno sa mnom, znaju one o kome pričam. Pa da krenemo…